GITARA IZ PRASTARE ŠUME

Tražim priče o stablima. Čini se da me u zadnje vrijeme u svijetu riječi općenito najviše privlače priče o stablima. I tako sam se, uzevši nedavno u ruke američki književni časopis “Freeman’s” posvećen “promjeni”, zaustavila na priči Ricka Bassa, pisca i aktivista koji se bavi zaštitom prirode, konkretno zaštitom  posljednje prašume u Montani, u Dolini Yaak…

 

Rick Bass
GITARA

Bila je to prva godina velikog umiranja.

I premda nismo mislili da će sve biti gotovo do Uskrsa, onoga dana kad se velika medvjedica izvlači iz brloga i ulazi u iznova rođen proljetni svijet govorili smo samima sebi da će svim lošim stvarima doći kraj.

Bila je to godina, mislim, u kojoj se ponešto savinulo, no nije se sve prelomilo. Premda znam da i u lomu može biti nekog sjaja.

Bila je to godina u kojoj sam opet i opet odlazio u staru šumu po snagu, i po još nešto. Oprezno sam hodao preko palih divova, spužvastih ostataka koji nastavljaju davati dugo nakon što su stabla gotovo nestala.

Što ako za stablo, ili za sve nas, život zapravo nikad ne završava?

Stara šuma iznad doline mjesto je na kojem voda ulazi u Montanu. To mjesto tamo gore, ta šuma Yaak, najdalje je što možete otići na sjever i na zapad i još uvijek biti u ovoj zemlji. To je mjesto s kojega u ovoj državi svakoga dana sunce nestaje zadnje.

Ima li stablo glas? Sve što živi ima glas. Ili bi trebalo imati.

Od svih živih bića drvo ima najbolji glas, jer glas drveta ima život iza života. Drvo vibrira, rezonira zauvijek, kažu fizičari, svim zvukovima što ih je ikad stvorilo ili primilo. Drvo ima memoriju.

Zna li što se sprema?

Kaže se da kiša jednako pada po pravednima i po nepravednima, i možda je to točno. No svjetlost pod različitim kutovima različito pada na svaki predmet na svijetu; na živo i na neživo. Nešto pozlaćuje, nešto spaljuje. Neki gladuju za njom, neki je imaju previše.

Ali voda: svakome treba ista količina vode. Voda, za razliku od svjetlosti, može nestati, i nestaje. Stara šuma ondje gore u Dolini Yaak mjesto je kojim teku naše prve vode, koje će se rasprostrijeti u rukavce. Rađa se i širi, prva rijeka Montane, u svjetlucavu mrežu života. Stara šuma daje nam svu vodu koju bismo ikad mogli trebati; no zauzvrat moramo štititi hram gdje izvire. Nastaje u nevjerojatnoj složenosti šume, no taj odnos nije složen. Stara šuma daje nam vodu; mi njoj odajemo poštovanje.

Svjetlost ne pada jednako na sve. Oni na vrhu brda, na primjer, primaju je i kupaju se u njoj ranije i duže. Primaju iz oba smjera.

Slatke tajne tvari dolje u nizini čekaju pravdu. I čekaju. I nastavljaju živjeti. Kao glas zauvijek uhvaćen u drvetu.

Mala grupa nas – Yaak Valley Forest Council – buntovnici, pjesnici, sanjari, znanstvenici – preporučila je vlastima da stvore klimatsko sklonište tu gore, na dalekom sjeverozapadu Montane, posljednjem mjestu što ga je, davno, napustio led. To je posljednje mjesto do kojeg će doći vatra. Vjerujemo da je to mjesto s kojeg se može promatrati klimatske promjene, ne mjesto koje treba zbrisati. 

O toj šumi – Šumarska služba naziva je Jedinicom 72 – teško je govoriti drugačije nego spiritualno. Poput Noine Arke, čuva barem po dvoje od svih. Daždevnjaci, grizliji, sove, risovi. Lavovi. Karibui koji dolaze sa sjevera.

Poput rajskog vrta, to je mjesto koje još nije upoznalo grubu ljudsku ruku. Postoje veliki dijelovi Jedinice 72 – radije ju nazivam starom šumom – u kojima nikad nije gorjela vatra. Šuma pluta na stajaćim vodama. Šuma čuva vodu koja je ispod nje.

Što je ispod kore ariša starog osamsto godina? U spletu tajnih kemijskih zbivanja u podnožju divova moglo bi biti više podataka no što ih mogu obraditi čak i naši kompjuteri. No možemo ih slušati. Možemo ih osluškivati i tako doznati. To je plutajući svijet humaka i džepova mraza kojim su rasute močvare iz bajke i malene lokve. Ta je stara šuma održavala samu sebe gotovo tisuću godina slabo poznatim fenomenom koji se naziva „stvaranjem rupa“. Šuma se hrani samom sobom i tim svjetlom. Tom vodom. Kad omorike i subalpske jele ostare, one se ruše, ali ne kao kad ih prije vremena udari sjekira, nego s pljuskom svjetla koje dolazi ukorak s vremenom i razumom: kroz krov šume, stvarajući rupu. U tu rupu nadire svjetlost. Iz takve rane izvire život kao prvog dana.

Svih sedam dana stvaranja može se naći u toj šumi u svakom trenutku. To je silan, trajno plutajući orkestar svjetla i zvuka i života, svojevrsno vječito umiranje koje uopće nije umiranje.

Stvaraju li boje zvuk? Stvara li ga svjetlo koje pada na nas? Vjerujem da stvaraju: da valovi svjetla koji nam stižu sa sunaca – zrake odaslane toliko davno da smo im dali prekrasno ime, svjetlosne godine – stvaraju ponekad jedinstven, a ponekad dobro poznat zvuk, note i akorde koji nastaju kako koji val svjetla treperi i oscilira, skližući se uz druge valove. Neki su svilenasti, drugi su hrapavi; neki su fragmentirani; drugi gipki od radosti življenja. Ali da, svjetlost stvara glazbu. Svatko to zna.

U nekim zajednicama daleko na sjeveru govori se da aurora borealis stvara zvuk koji mogu čuti samo djeca i da se sjeverna svjetla može dozvati da priđu bliže ako im djeca odgovaraju zviždeći.

Mi iz Yaak Valley Forest Councila usprotivili smo se pustošenju, usprotivili se planovima Šumarske službe da raskrči tisuće hektara stare šume. Šumarska služba već je počela svoje skrnavljenje; označili su svoju jadnu ponudu „stabala koja ostaju“ narančastom i plavom bojom, usmjeravajući drvosječe kuda da idu, a kud ne. Samo kričavo obojena stabla – jedno ili dva po hektaru – stala bi pošteđena, iako bi, nakon što sva druga nestanu, i ta stabla umrla, nesposobna da prežive iznenadnu izolaciju. A u međuvremenu drvosječe bi poubijali sve živo što ne nosi oznaku.

Išli smo za njima pokušavajući poništiti to poniženje – šuma mora biti cijela, ili nije šuma – no oni su se uporno vraćali, bojali preko naših boja.

Stablo, a kamoli stara šuma, nije tu da bi bilo umrljano bojom.

Ono koje smo našli – izabrano – bilo je veliko i trebala su mu stoljeća da toliko naraste: 312 godina, nekoliko praskozorja više ili manje. Na početku je bilo običan kotiledon, sjemenka ugrijana suncem – ideja – bez ikakvog zvuka. Tko zna tko su mu bili roditelji? U tom će smislu gitara koju ćemo od njega načiniti biti siroče, no u drugom smislu pripada nam svima, jer tko god čuje njen glas nosit će u sebi to titranje, tu glazbu.

Prije nego što je došla ka nama – prije nego što smo došli k njoj – ta pedeset metara visoka engelmannova smreka rasla je nad strmom sjenovitom obalom uz koju je tekao potok prije nego što ga je Šumarska služba rasjekla kako bi iskrvario. Sva voda ispod površine, koju je zadržavalo staro korijenje, istekla je u kanal, otekla blatnjavom prosjekom drvosječa pod žarećim suncem. Tim usjekom doveli su pustinju na sam rub stare šume.

Oluja je srušila stablo. Kad smo prerezali tog diva – uzimajući samo pojedine kralješke – mogli smo nanjušiti glazbu koja dolazi. Osjetiti je, i prije no što je graditelj gitara dodirnuo drvo. Bilo je radosti u tom drvu – i još uvijek je ima. Vjerojatno to zvuči smiješno – kako uopće zvuči radost? – ali zaista, kako bi ijedno biće moglo provesti u toj šumi 312 godina, a ne biti prožeto radošću ili nečim što je i više od radosti? Nečim za što možda još nemamo ime.

Stablo je ležalo godinu dana kad smo mu došli, no još uvijek smo mogli osjetiti zvuk u njemu, jednako jasno kao što biste osjetili otkucaje srca neke goleme životinje.

Godovi su bili vrlo uski. Kao stisnuta šaka koja drži glazbu – ne puštajući dok ne dođemo po nju. Dok nismo za nju spremni.

Činilo se čudnim uzeti i jedan jedini komad drveta iz te šume, možda osuđene na propast. Poput svih velikih stvari, imalo je pukotinu u središtu, tanku kao vlas; vidjeli smo kad smo zašli alatom u tkivo. Radan je bila čvrsto stisnuta gotovo od samog početka. Bilo je potresno vidjeti u deblu to što bi se moglo nazvati ožiljkom ili manom.

Kakvo dobro može proizaći iz te boli? Slabost; kičma oko koje se obavija tijelo: slabost koja se krije u najdubljoj dubini osobe, stabla, nacije. Zacijelo jednog dana, okruženo sporom glazbom vremena, to stablo – to ljudsko biće ili nacija – pomisli da je napokon sigurno i da skrivena pukotina više nije slabost. Da je nestala.

Nikad ne nestaje. Samo postaje skrivena.

Prali smo ga vodom iz rijeke. Prali smo ga kao da ga pomazujemo uljima, pripremajući ga za putovanje. Kako je davno proklijao njegov život. Godina bi bila 1709. Europljani su tek došli. Hodočasnici, tamo na Istoku, u onim smiješnim cipelama. Vještice sa šiljatim šeširima. Ali ne, nisu bile vještice, jer kad su ih zavezali i spalili nisu se oslobodile konopa i odletjele. Premda možda i jesu. Volio bih da jesu.

Vidjeli smo ponešto u ovoj zemlji, ta stabla i mi koji smo još tu. I sve to vrijeme, to nešto je čekalo da progovori.

Virus nije biće. Više kao nešto mehaničko, smućkani omotač proteina koji, poput živog bića, traže mjesto na svijetu Zašto su na svijetu, zašto nas „žele“ zaskočiti, iskoristiti, izvući što mogu i otići dalje? Možda to pitanje više spada u duhovnu sferu nego u sferu evolucijske biologije?

Nije teško identificirati virus. Malen je, da, ali se vidi pod mikroskopom. Virus i jest i nije nalik na ideju – npr. ljepota ili bogatstvo: apstrakcija, gledaš pod mikroskopom, a ne vidiš ništa. Ideju se ne može vidjeti, a ipak ulazi u nas.

Pokušavamo načiniti gitaru iz prastare šume prije nego što je Šumarska služba Kootenaia ne izbriše s lica zemlje. Izbriše iz svega osim sjećanja. Izvor – nestao. Vlažan zelen život pretvoren u vruću prašinu.

Kažu da će krčenje učiniti staru šumu otpornom.  

Kažu da je šuma u opasnosti i da je treba zaštititi od nje same. Kažu da znaju kako će, svojim buldožerima, učiniti da šumi bude bolje.

To je mjesto gdje se rađa divlji yaak. To je mjesto na koje se sve divlje životinje Montane mogu povući i skloniti od velikih požara. To je najljepše mjesto, i najtajanstvenije, i zbog oba ta razloga možda i najopasnije: neki ga se boje, ocrnjuju ga.

Bilo je vrijeme velikog umiranja, vrijeme kad se povlače metafore. Ne mogu disati, ponavljao je čovjek, govoreći o svima nama.

Jesmo li se toliko navikli na ružnoću da se bojimo svake ljepote?

Bojim se odgovora. Opet i opet odlazim u staru šumu dok je još tu, dok je više od puke ideje. Odlazim tiho, odlazim slušati. Sve titra. Glazba je bila tu mnogo prije nas. Slušajte. Osluhnite bolje.