GOSPODAR VINOGRADA

“Vinum et poeta”. Bližio se kraj ljeta  kad je do mene stigao taj natječaj za pjesmu inspiriranu vinom ili vinogradom. Gotovo nikad ne uspijevam ništa napisati na zadanu temu, no ova me potaknula da gurnem u stranu nimalo pjesnički posao kojim sam se u to vrijeme bavila i napišem – Gospodara vinograda.

 

hej, grnčarice, nisu li ti rekli da načiniš pehar
– rubinski prsten, božanska krv –
za trenutak kad slatko prelazi u opojno?

moj djed je gospodar vinograda: oštro sunce, oštre padine
među svijetlim viticama dijete lako nestane: nađite me, nemojte me naći!
svjetlost je još zelena, svjetlost nam je rujno žuta
daleko je ledena berba –

moj djed je gospodar vinograda, gospodar vlakova
pred kućom mu se križaju tračnice
mlinaričin sin, glas ide pred njim, naslijedio pa umnožio –
on ne pjeva, ali pred njim ide pjesma –

hej, pjevaš li ipak u dnu daleke noći na čistini gdje će biti konoba?
što pjevaš svojoj premladoj mladenki
koja ti u miraz nosi slatki muškat
i kuću među bademima?

moj djed je gospodar vinograda,
sve zeleno staklo njegovo je, i trstika kojom opleće
darove za putnike: ponesite, gosti će doći!
doći će slavlja i svetkovine, za zdravlje ponesite,
za dobru krv, ponesite jer ima, dok ima, dok traje
ta starost!

moj djed je gospodar vinograda
ne vidim ih u dnu tog pogleda, tog taloga ovjerenih ugovora
– te padine, to sunce iz ljubavi darovano protiv ljubavi –
ni kasni muškat u glasu izjedenom šutnjom –

moj djed je gospodar vinograda, sve mu vraćam
i oteto i prodano i propalo i raskućeno
u tom peharu u kom su ucrtane sve vitice i sve obale
– rubinsko prstenje, božanska krv –
za trenutak u kom se slatko pretvara u opojno