GYNAIKON – BESMRTNICE DANAS

(helena lijepa i rat)

eno je, sjedi
u egipatskom vrtu –

prsti i papirus iste su boje

čita o jabuci,
ratu koji traje

nemam ništa s tim, kaže u prazno

od praznog se napinju u leđima niti
kao da bi mogle popucati
pa radije ne nastavlja –

na svim svitcima ratovi
četrdeset tisuća mrtvih u enklavi –

uvijek isto ona pokušava:
na drugoj strani papirusa
crtati leptire i djecu,
led i svjetla dalekog sjevera –

no površina zrnata
kvari joj potez
boja joj ne teče
nastaju samo mrlje
nerazumljiv krajolik
koji nikako da se uobliči

u mir

 

(atena, božica napretka)

mramorna, nadograđena
metalnim dijelovima
tko će je pitati:
što ti je to?

to čime vidiš
milijardu puta bolje
to čime čuješ, smišljaš,
crtaš nove i nove

staze u labirintu?

ograničen je, pazi!
ne može rasti onkraj
raspoloživog prostora –

ali ona može, uvijek dublje –
više!
u vertikalnom smjeru, smjerovima!

naša strašna sestra,
šuškaju drugi
igrajući se njenim igračkama –

igrala se opsade, igrala se obrane,
igrala se odmazde, ratnih lukavstava
igrat će se opet
odabirati stranu za pobjedu,
no strana je samo jedna –

proširena beskrajna
po volji preuređuje
i obitelj olimpljana:

otac – zna li? ne zna? – svrgnut, a nesvrgnut
(bračna mu božica oduvijek smještena
u prezrenost  stražnjih odaja – tu ne treba mnogo novog truda)

sestra otjerana sa zelenog humka:
idi i ti, Demetro, što ćeš nam, sve može biti iz moje glave!

no je li to stvarnost, stvarnost, stvarnost?

neka mala gamad neukrotiva
zabavlja se starim parabolama
i lav i miš, i kornjača i ahilej, takvo što –

 

(demetra)

ona od klasja – vrlo zbunjena – potrči-trči – nema u što

omamljena kemikalijama, počinje ih jesti
umjesto da se utjelovljuje – u pšenici

hej, ovamo! – tu je sve već obrezano!

tu! – tu je sve isto u nedogled, kakav spleen!

od spleena se deblja, kosa joj se prorjeđuje

gle, tu je more! – i more prazno, ispunjeno pogrešno –

pokušava se zaštititi
umotati tkaninom koja se nepovratno stisnula
na previsokim temperaturama

*

bez vode za ispiranje – suočena sa sušom

ali nije to raspucala žuta zemlja,
to su stotine predmeta koji pljušte
u padu se pretvaraju u gustu prašinu

ne vidiš dobro što su,
forma se drži tek na tren

kad se raspadne
ne možeš se više sjetiti

što je to uopće bilo

*

izokreće poredak,
silazi zauvijek

prikladna:
sva ljubičasta
šarenica izblijedjelih od plavog svjetla

nisu li joj oči na pogrešnim mjestima
ne niču li pod kožom čudovišna pluća kojima bi
disala bez zastoja?

sva izrezana kojekakvim oštricama,
cijela jer je besmrtna –

što će?
pobjeći pa čekati?
roditi novu djecu?
za svemirska prostranstva kozmičke konje,
da ugaze stazu preko neba?

*

ponekad se uspinje podzemnim stazama
u obličju sjene iz donjega svijeta,
ovjenčana asfodelom koji dvostruko brže raste
pod njezinim stopalima

penje se do prijestolja, moli: daj mi drugi svijet!

nema drugih svjetova! kaže bratacotac –

pričekaj, kaže mudra mati, jednom će sve početi iz početka

 

(božica vatre rasplesala se na rodosu)

zar mila hestija,
kućevna djevica,
odjednom –

ne odjednom? –

ima taj plašt?

umjesto haljine,
lijepo ispod grudi stegnute,
umjesto vela pod kojim je
svaki pokret zaštitnički,

taj plašt

u tisućama slojeva
natopljen
starim uljem
iz nebrojenih kanistara,
sredstvima za pranje kade
i sredstvima za pranje podova,
ukrašen oblacima
odbačene odjeće
draguljima-krhotinama
potrošenih igračaka,
otpada s plaže,
zastarjelih uređaja,
ambalaže pesticida

i umjetnih gnojiva –

previše nogu – za previše cipela?

poludjela od sveg tog tereta –
odbacuje, odbacuje
i ne može se riješiti –

i ljude i kuće u more odbacuje
i ne može se riješiti
tog gorućeg ogrtača
koji nije njen
koji je njen
koji nije njen –