GYNAIKON: EURIDIKA I SMRT

(prolog)

rođena sa sjenom preko lica,
ona uvijek odlazi do vode

tražeći svoj lik

ne vidi ga
ne vidi se –

tek u glatkom trbuhu lire,
u očima zvijeri načas pitomih od zvuka
ogleda se

kratko

tek toliko da plane
pjevačeva jarka žudnja za tim licem
koje jest i nije njeno

vidi li se?
ne vidi se?
u njegovim tamnim očima –
jesam li tu, pita nijemo uvijek iznova
a on joj se osmjehuje

malo odsutno?
sasvim predano?

teško je bez riječi, kaže –
mi možemo bez riječi, kaže –

i ona se osmjehuje,
pokušava cijela stati u taj osmijeh
uvijek na odlasku,
ukinuti korak koji slijedi,
ne stati u zmijski prsten,
zaobići oštricu – – –

koliko imaš prizora, nesretnice?
samo jedan, uvijek isti
u kojem se potvrđuje
ta sjena preko lica

 

(njen okrutni travanj)                          

*

ubodeš se u prst,
isteče crni ključ

otključavaš škrinjice
(poklopci padaju po prstima),
trenutci zaplamsaju –

kako koji izleti
tako plane
nestane

onaj zelen-baršunast
kamen na kojem si se poskliznula
ravno u spasonosni krik –

korak, onaj prvi u predvorju
i sva glazba u njemu –

onaj u kojemu bi vrijeme moralo stati, a ne staje –

trenutak u kojem trenutci praskaju u vatri

i tko će sad
prebrojati slatka zastajanja
tamo gdje je moguć novi susret,
kad su sva izgorjela?

 

* 

kako su je odgajali,

pripremali – nju, svijetlu, svjetlonosnu –
za mračnu službu koju će joj dodijeliti?

kako,
da unaprijed zna
da nema sretnih završetaka,
samo završetak koji dugo traje?

ili se radilo o zmiji,
bistroj prijateljici kojoj je

–  u onoj rasplesanosti –

sama rekla:
sad!
ovo je sva sreća
za mene predviđena,

sad me nosi!
kad već znamo
da ljubav traje il’ ne traje
i tu i tamo

 

* 

ma ne,

nije bilo pohotnika
od kojeg bi bježala
ta savršena nevjesta

smrt ju je ugrabila
jer je bez života bila
svrhu je svadbom ispunila,
morali smo je se nekako riješiti

(a i što je ljepše od krasne mlade žene na odru! ništa ne pita, ništa ne zahtijeva, nikad ne diže glas, ne stari, neće ocvasti, nikad promuknuti, a ni nevjera se sigurno neće dogoditi na sramotu božanskog pjevača)

zmija uvijek rješava,
i ona neosporiva:

darovala joj što je zbilja njeno,
dijete-smrt
crni ključ od žara
tu nijemost zauvijek

 

 (interludij) 

i dok gori gori bijelo cvijeće
pluća se pune zrakom prošlosti
i zvonjava cvjeta pod kožom

izvana

sivi dan sivo skončava
kotrljaju se novčići istim kratkim putanjama
koridorima između praznina

 

(igrajmo se, Orfeju!) 

*

zvono u grlu –
udara i neće udarati tiše

u plućima leptirska krila –
neće prestati lepetati i neće poletjeti

pod kosom samo praskavi žar,
iščekivanje onkraj razuma

i onda:

uklesano
to ime kao svako drugo
osim što su sove iz vrta čudesnih životinja
već posve promukle od zavijanja

 

* 

onda staneš pred rijekom

i svi ti cvjetovi narančasti i žuti koji zaplamsaju i ugase se,
postojano nepostojana utjeha  –
i sve neizrečene riječi koje sad bivaju izrečene, zaplamsaju i ugase se –

bezbroj sretnih završetaka kao magično trnje oko palače,
i trnje i palača jednako neosporivi –

na kraju treptaja vjeruješ u svaku neostvarenu mogućnost,
zatvorenih očiju prstima prelaziš po raspuklinama na kori vremena,
nikad neće prestati vrištati u sjećanju –

slobodan si! pjeva ptičji zbor sa stabla na drugoj obali,
slobodan za prijelaz preko rijeke –
hoćeš li za njom, Orfeju? – – –

i opet vidiš žuto i narančasto, moguće i uskraćeno,
modri ponor sveopćeg oproštaja

dolaziš do ruba, udaraš svim oruđima – ah, kakvim oruđima! –
ali ništa ne pomaže, svemir odjekuje samo s tvoje strane

vraćaš se svojim najtajnijim tonovima, pokušavaš ih pretvoriti u jezero
a oni su uporno i dalje samo od vatre

spržit će ti prste i spržit će ti zjenice, opet i opet i opet –

skrivaš se tom glazbom?
skrivaš se da se ne vidiš,

sebe i svoje oklijevanje?

 

* 

izabereš travku iz vrta
i potoneš u njezino plavo:

to je još živa mogućnost
da se nešto izmijeni razjasni –

držiš je u ruci, čekaš da procvjeta nestvarnim –

ali ona cvjeta pogrešno, zmijskim ništavilom,
ništa tu ne možeš izmijeniti

možeš samo korak unatrag
u uvijek-isto, što nije i ne može ne biti:

brisan prostor zlatan pijesak

tih nekoliko potrošenih dana-kovanica,
sjajnijih od rijeke

 

* 

vidiš oblak kroz koji putujem, Orfeju!

oslobodi me, oslobodi me!
čuješ kako kažem i šutim ti suprotno:

ne možeš me osloboditi

oblak je takav kakav je
golemdrevan
otporan na misao,
putovat ću koliko moram

s tvojim pečatom kao popudbinom

gle, cijela šuma oblaka! – gle, koliko ih je u pokretu!

osim što taj jedan
i crn i zlatan
prostire se od dna zemlje do vrha neba
skriva me pred tvojim glasom

 

* 

što su tvoji misteriji, gospodaru zvuka?

lira na nebu, rijeka zaustavljena –
to možeš?

i čudesne biljke mamiti iz tla?
sa zvjezdanim nebom razmjenjivati ljekarije?

jedna mati, jedan otac nisu ti dovoljni,
pa ih imaš i smrtne i besmrtne

ako ti i nije otac onaj najsvjetliji,
dao ti je zalog zauvijek:

ne možeš odvojiti prste od tog kornjačinog oklopa što zvoni –

i smrtonosnim morem bez straha tako možeš ploviti,
nadglasati sirensku pjesmu –

hoće li te zbog toga na kraju rastrgati one bijesne,
jer je bilo previše?

i što je moja lira na tom putu? 

 

* 

mene su odmah dali smrti,
iako se nije odmah vidjelo

sa svim cvijećem i mekim životinjama –

zato se otvaralo tamno nebo tako lako
s ponorima
stupovima
tokovima

zvuka

taj zvonki mrak!

zato sam te tako lako prepoznala
u prvom predvorju  –

oduvijek te poznajem, Orfeju,
iz tekuće tame koja ne dodiruje ništa osim sebe –

moja je i tvoja je –

iz bezgraničnog zrcala u kojem se odražava
tvoja čujnost,
moja duboka nečujnost –

odmah su me dali, znaš već,
orezujući –

nemaj izdanaka, rekli su, pa je tako i bilo

jesu li previdjeli, predvidjeli taj modri bršljan
kojim sam te obavila,
bršljan bez hvataljki?

tako lako ga se otreseš,
tako teško ti nedostaje

 

* 

usred pjesme pitaš
nije li bolje izgorjeti,

ali odbacuješ plavu vatru koja te milo spaljuje –

je li tako bilo, Orfeju?

trčiš ne trčeći ostajući
na mjestu pokušavajući
drugo i drugorazredno

u podzemlje trčiš ne trčeći
odustaješ u žuđenom pogledu –
trčiš i odustaješ – to je sav tvoj život

rasprodaješ mu otiske po staretinarnicama
rasprodaješ sjene modrog lišća
koje su se zadržale po tvojim mnogim boravištima
izrezuješ i dijeliš  tragove
bez traga –

nitko ne zna,
premda znaju svi –

sve se jasno razabire u onom pogledu na vratima –

igrajmo se, Orfeju, igrajmo
tog pogleda
tog konačnog beskonačnog rastanka
pogleda bez koprena
pogleda bez nastavka

našeg jedinog susreta

 

* 

ničim
ne možeš letjeti

ali hodaš
čvrsto držiš
uzice oblaka koji su se izlegli iz tvojeg crnog

umjesto da ih pustiš da mahnitaju
krilate se
vrište
tu pjesmu zemlje vulkana
koju najbolje znaš?

 

(zemlja mrtvih – varijacije)

*

zamisli!

pođeš u podzemlje

zamoliš-zatražiš
najljepšim glasom

da bude što ne može biti –

ne bi li dozvola
bila tvoja potvrda
konačna-opojna
zanosna-zasljepljujuća
potvrda savršenstva tvojem glasu –

i teško se ne okrenuti
u tom pijanstvu

ti si jezgra moje pjesme,
pjevaš
i tu i tamo,
svi prostori stapaju se u jedno,
i razvlašteni bogovi
kao bezglasne trave lelujaju u bistroj bujici –

i što bi drugo oni mogli poslije svega

nego baciti te mahnitim ženama,
da rastrgaju tvoju smiješnu vjeru
u vlastitu svemoć?

(no kakav je to ples? ples mušica, dosadnih banalnosti, uzalud takvim menadama i opojni napitci onostranosti)

.

nema pravila za mene, kažeš?
onaj za kojeg ih nema zauvijek je sam

 

*

ta plava svjetla –

zabranjeno
jer je nemoguće

koprena je od ništavila,
jedini način da zadržiš onu koju skriva
jest ostati gdje nema
ni tebe ni nje –

nemoj, nemoj!
opominje nečujna prikaza

pogledaj me!
vrišti njena ruka zapovijed od magle
i šalje ga natrag,
živima

tako je bilo?

 

 (brodarica)

 *

u svom svijetu
u domeni smrti
ona odjednom nešto zahtijeva:

moj ste lik iskoristili
kako biste njega kaznili ponizili,
a da mene ništa niste pitali,

sad mi dajte nešto zauzvrat!

hoćeš besmrtnost,
onu koja se stječe
nekom milosrdnom pretvorbom?

ne, hoću onaj čamac koji vozi preko vode!

zauvijek ga hoćeš?!

do pjevačevog kraja, do kraja
pjesme, kraja svijeta

da on beskrajno živi, to hoćeš?

želim da što prije dođe k meni,
vi ste oni koji će htjeti da beskrajno živi
jer je njegov kraj i vaš kraj

ne jedan kraj, bit će ih tisuću!

vozit ću ga svaki put, jedan ipak bit će posljednji

ići ćemo srednjom stazom,
rekli su i poslali krilatoga
starom lađaru:

uzmi svojeg psa,
povedi ga u šetnju lugovima naše planine
dovoljno si veslao
i on je dovoljno kesio zube,
zagrizite obojica slatko olakšanje,
meko tkivo naših mogranja – – –

sad

ona ima dvije kuje srebrnog krzna
koje svatko osim nje vidi kao jednu  –
ima zlatnu vugu, kosa i slavuja,
iznad oba svijeta lete, donose joj priče –
crnu pčelu iz košnica donjeg svijeta, najslobodniju –

krate joj vrijeme, vrijeme je sve kraće –
do tisuću gorkoslatkih –

do propasti –

bez radosti:

jer višnji, podli, osvetoljubivi
njen su lik u lađarov odjenuli
i nitko je, pa ni pjevač, ne zna prepoznati

nitko osim njene životinjske pratnje

 

*

ne pripada tebi, Euridiko, smrt nebeskog pjevača,
tek oskudna povlastica
da ga tisuću puta prevezeš preko vode

neviđena – nevidljiva

jer lice se izbrisalo –
u onom pokušaju, prekršaju

u trenu u kojem bi te bio vidio prvi put –
onu koja jesi, ne odraz svoje sjene –
da se smio okrenuti

sad samo magla iz čijih usta izvire pozdrav vode

ionako ti je dano previše,
ponavlja ljubomorna sudbina,
ti jedina pjevačeva nevjesto, ti nevješta zamjenice velikog skelara!

svih tisuću smrti od ruku onih bijesnih,
toliko vozikanja istim putem!

ona prevozi, prevozi
krhotine pjesme, komadiće žice
slomljenu liru baca u rijeku  –

osvrni se!
oblikuje riječi maglenim dahom,
gledaj ih kako teku nizvodno
ništa ne mijenjajući u našoj putanji

nečujna kao i u onom trenu, onom pokušaju –

pojavit će se već neki način
da nemoguće ostane nemoguće,
bila bi rekla u svojoj blagoj malodušnosti,
nemogućnost je naše zajedničko ime

samo je jedna konačna čarolija, rekla bi da ima glas,
to putovanje koje se u beskraj ponavlja,
sljepoća s nevidljivošću

 

(Euridika u vremenu)

znaš li, sjećaš li se dima koji su proglasili svetim
paleći onostrane grančice pokraj tvojeg uzglavlja, Euridiko?

i onih darova neotuđivih:
sjekire
hladne cijevi na vratu
eksplozija koje se gleda iz vinograda?

nije tvoje, a tvoje je,
sva ta smrt oduvijek za tebe
kao popudbina

pa je i onaj koji se okreće
morao provjeriti:

ima li ona još uvijek
taj zavežljaj ispod svih slojeva nezemaljske tkanine,

tako lagana, tako lagana?

lak je taj teški teret
teške su samo pupčane vrpce koje ti pulsiraju oko vrata –
jednom jače, jednom slabije
jednom toliko slabo da ih zaboravljaš –

tvoje najokrutnije vrijeme, zar ne?