GYNAIKON – TRIDEST TRI PENELOPE (izbor)

(a tko će mene voljeti za to vrijeme?)

rekla je svojoj zaštitnici,
onoj koja stoluje na dnu:

načini nekoga tko će me voljeti
i nek’ ne bude čovjek, tek
u čovječjem obličju neka bude
životinja, velika i slobodna:
prostran zagrljaj, bezuvjetna odanost
da ga svake noći nađem na ležaju,
uronim mu u naručje, jer nije pravedno
da dobijem manje

načinila joj medvjeda,
neuhvatljivog nepobjedivog
danju sjenu, noću tijelo mekog bešumnog
koraka, uspavljujuće težine

pa mu je dolazila
spuštala se tajnim stubištima
–  nicala su i gasila se posvuda po palači –
svaki put izlazeći iz vremena
sluteći da je biće s kojim se sastaje
barem napola božansko –

kad ga jednom nije našla
znala je: isteklo je njeno vrijeme,
zakoniti gospodar približava se otoku

tad je odrezala pramen svoje kose
položila ga u prazno gnijezdo:
kad obavim što dužnost nalaže
poći ću za tobom!

no nije znala čekati
u dnu svake noći iskapala je stepenice
u dnu svakog mraka namještala ležaj
za kratak tren sna kakav se sniva
pred odlazak

 

(ljepota im je samo rasla)

imala je roj mladih pratilja –

i rekla je onoj s dna, onoj koja ju je štitila:

izuzmi ih od vremena
dok traje ovo vrijeme

pa su bile izuzete
i ljepota im je samo rasla,
kao i njezina

uspijevala je izaći na kraj s proscima
nudeći im svoje službenice umjesto sebe
pa ih zasipajući pravedničkim bijesom
kad bi prihvatili
tako da se nikad ništa nije konzumiralo

a djevojke su se ionako zabavljale
na neke druge načine

 

(i onda su pošli, uglavnom u pljačku)

nije moje
to bogatstvo za kojim hlepite!
moje su samo
moje ženske odaje –

velika je ta palača
i velika joj čuvarica,
no s mirazom je naopako:
sami ga morate dobaviti!

svi donose, jedan dobiva:
takva je to igra, takav rizik
svatko može biti onaj jedan
izabrani –

tako im je govorila, s povezom preko očiju
da nitko ne bi mogao ustvrditi
kako je na samom početku
nekog pogledala milije

i onda su pošli,
uglavnom u pljačku
jer kako bi drugačije –

kad su se počeli vraćati
u svakom bi blagu našla i trag krvi
pa zapovjedila:
nosite to odakle ste donijeli,
ne želim ležati na tuđoj nesreći poput zmajeva!

a o zmajevima je znala
više od svih njih

 

(jabuke zlatne)

pa bi ih sazvala
dijelila im darove,
jabuke zlatne

jedva su se usuđivali
uzeti ih u ruke,
nikako zagristi

žurili su iz dvorane
noseći ih na malim pladnjevima,
odlagali ih kojekuda

poslije bi poslala
pratilje da ih pokupe
a one bi potrčale
poznajući moć tog voća
što nicalo je svake noći
u zabranjenom vrtu –

a kad jedne noći nije niklo,
znala je da je njeno vrijeme isteklo,
da se vraća gospodar otoka

ne želim gospodara! šapnula je na dnu
onoj koja ju je štitila,
učini me staricom, uzmi sva znamenja,
da me nitko ne prepozna
kad otisnem se prema žuboru tvojih svetišta

 

(ima dana kad je nijema)

dođi, zazvala je sfingu i sfinga je došla

oslobodi me, zamijeni načas mjesto sa mnom,
oslobodi me barem na jedno svitanje,
prsnut će mi grudi od ove sputanosti,
rascvjetati se crveno

ne možemo zamijeniti mjesta,
rekla je sfinga,
moja zemlja je zemlja mrtvih,
odatle ti nema povratka
zamijeni se sa sokolicom,
iz čijeg leta gataju budućnost,
ako bude htjela

pomozi mi, nagovori je!

dat ćeš joj nešto u zamjenu –

djecu, što drugo! svu djecu
koju neću roditi
u tih dvadeset godina –

otad njene pratilje govore:
ima dana kad je nijema

jer ptičji može uzeti lik ali ne i glas

otad leti nad onima koji proriču,
najavljuje što zna da će biti,
no oni šute o tome

njoj je svejedno –
premda pamti sve što je krilima iscrtala nad otokom –
svejedno joj je dokle god može izletjeti
u izlazeće sunce

 

(kakve su njihove zasluge)

naredila je proscima
neka u urečen dan
dođu pred nju i jasno joj izlože –

svaki za sebe, naravno, i svaki pred svima

kakve su njihove zasluge

onaj tko uspije najljepše objasniti
– ili još bolje, otpjevati! –
zašto bi se za njega trebala udati
dobit će što želi

počeli su se spremati
– o tome se poslije koješta pripovijedalo –

a ona je otišla do noćnog potoka,
zazvala one koje u njemu stanuju:

blještavo, najblistavije kamenje s dna!
                                                           zamolila je

i kako je znala što se pristoji,
pozvala je i njih na gozbu –

urečene večeri nakit oko njene glave
blistao je sjajem koji zaustavlja misao,
oko nje su sjedile gole zelene žene
savijajući se lagano
prema nekoj svojoj glazbi

i nitko nije mogao izustiti ni riječ

 

(ništa nije parala)

ona kojoj je pripisano to
beskonačno tkanje
tkala je štošta neizrecivo

i nikad baš nikad

ništa nije parala

oni koji su gledali
vidjeli su što su vidjeli
samo dokle dopire
njihov odraz

a to nije bilo
bogznašto

čudno tkanje
ni poderano ni odrezano ni zarubljeno –
ne vide mu krajeve
koliko god treptali

ne priznaju jedni drugima
poteškoće s vidom

– možda krišom traže pomoć njenih vidarica?

a one im daju neke cvjetne terapije
zabranu luka i strelica
nešto korisno za faunu i floru –

ne priznaju pa kažu: nema ničega
oparala je, eto, zato je nedovršeno

ali ne smiju to izreći baš glasno
pred njom ne smiju baš nimalo

 

(pod crvenim jedrima)

idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!

borite se s morskim nemanima, bodljikavim
rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, berite
morsko cvijeće, borite se
s nekim, ako već ne znate niša pametnije,

samo učinite već jednom nešto sa sobom

toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njene prozore

 

(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)

tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ih ćeš prepustiti strelicama?

istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se
a i ta igra koju si s njima igrala
nije mogla biti bez popratnog sjaja

reći ćeš im: gotovo je, bježite! –
no brodovi su se davno raspali u luci

i što ti preostaje nego veliki san?

san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:

ispunili su svoju svrhu, nosite ih u raj!

a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju neće dugo moći oprati –

hoćeš tako?

ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno za strpljivost umornog putnika
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod

i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more

izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati

hoćeš tako?

 

(a sluškinjice?)

neće biti dobro, rekla je znajući da se bliži poglavlje pokolja

nemate čime
osim krilima
otići s ovog otoka

izvukla kutiju
u gornjim odajama
odakle se oduvijek leti

otvorila
pokazala im
kolekciju perja

dugo sam ih skupljala, osmjehnula se
jer dobro je misliti unaprijed

vadila je pero po pero
nabrajala imena –

eto, to je sve što imam, sve što možete birati

birale su
svaka prema svojem shvaćanju sigurnosti:

dug dug let!

zaron, dok te ne zaborave!

plahost-samotnost!

brzina čigre, oštrovidnost grabljivice!

nemoj prepelicu, rekla je posljednjoj

opasnost je moja vatra, šapnula je ta posljednja, neodvojiva
od tih odaja, od tog života