HALD HOVEDGAARD, DAN / NOĆ

PARK U DESET UJUTRO

jutro s nepomičnim cvijećem u žardinijeri, visokom biljkom koja se vrlo lagano ljulja na vjetru – stillness znači zaustavljenost? – magičnost parka u kojemu se događaju samo najsitniji pomaci, samo jedna ptica skakuće travnjakom, samo jedan leptir – podigneš pogled i mušica oko cvijeća ipak ima mnogo, gotovo prozirnih i posve bešumnih – prostor za dramu, prostor u kojemu bi se nešto trebalo odigrati a ne odigrava se – dvije bijele kućice nepomično se odražavaju u plitkom bazenu iz kojega voda pomalo, neprimjetno, nestaje – jedan od dva oblo oblikovana grma polagano se suši, odozdo, a grmovi ruža, nepravilni u svojoj kržljavosti, ovlaš obilježavaju rub travnate terase – dva spojena-razdvojena stabla i dalje se dodiruju vršcima – ptičji glasovi uspijevaju se nekako povezati s gustom sjenom koju bacaju stabla, produbiti njen prostor, ptice lete poput leptira, u prolazu okrznu oluk… plavo je nebo i sve blage boje vrlo jasne… – uzalud ćeš se riječima truditi, kaže stara pjesmica

vjetar je jedini lik u toj predstavi ali i njegovi pomaci odmah se stišavaju, kao da ih upija taj park, to rumenilo (cigala, kamena terase, zemlje koja je ispod trave) i tamno zelenilo krošanja – tko god prolazi, prostor upija korake, briše tragove govora, odjeke nad kojima brzo zavladaju glasovi šumskih golubova – ništa ne možeš pomaknuti, ne možeš ni razabrati je li to magleni dah trave s one strane stabala ili samo sunčev sjaj – dok malene jutarnje bube koje su pale sa suncobrana nespretno bauljaju po stolu

noć je ostala u hodniku, zagušljiva teška pretopla noć i svi besmisleni snovi – jutarnje svjetlo prodire kroz staklena vrata, boji noć svjetlošću i ne mijenja

os polazi od pročelja kuće – stepenicama, bazenom, između bijelih kućica, niz donje terase, do kamenog ulaza u jezero (gdje sam preksinoć vidjela ljude kako pecaju u svjetlu žeravice) – nastavlja se i kroz jezero, na drugoj strani rez-staza među stablima – i koliko god se četiri stara visoka stabla iza mojih leđa trude spojiti, os ostaje netaknuta – sada u sjeni, čudeći se ravnomjernosti krošanja uz jezero, blagoj blistavosti osunčanog travnjaka, odolijevajući zovu vode, vraćajući pogled stablima – šuma mora otići, rekao je P., a krajolik se vratiti u svoje izvorno stanje: pojedinačna stabla na vrištini – ali zašto baš to, zašto ne još izvornije, ledeno doba i stijene koje s ledom dolaze iz Norveške?

čovjek u traktoru kosi donji travnjak, na padini se nepokošene trave savijaju, lelujaju na vjetru

INSOMNIA

simfonija noćnih koraka –
kvake, daske poda
odlaze dolaze
ne znaš reći
odjekujući  –

ima sladoleda u frižideru
pjevucka sjena promiče hodnikom
noćni svijet načinjen od vrata
život odjednom previše lagan
kao što je noć vani svijetla
otežat ćemo je objesiti rastanke
jezero s vjetrom i valovima da je nose i guraju
u suprotnim smjerovima

noćni koraci simfonija pitanja:
                spavaš li spavaš li spavaš
osloboditi moraš sate
za san i za budnost
umjesto toga na rubu
kopaš rupe u travnjaku
trpaš u njih vesla i ugljevlje
dok sjena spušta granu u bazen
odnosi mrtve miševe –

sporedne riječi kišile su po parku
zato je trava toliko zelena?
tu možeš učiniti sve što želiš, ali –

ali koraci i dalje odjekuju hodnikom
vrata se otvaraju i zatvaraju cijelu noć