HEBE UHART, ŽIVOTINJE

U svojoj posljednjoj knjizi Animales / Životinje argentinska pripovjedačica Hebe Uhart (1936.-2018.) govori o životinjama koje je vidjela, životinjama o kojima je razgovarala s drugima, o prirodoslovcima, pa i filozofima koji su se bavili životinjama, životinjama koje su promatrali neki davni direktori zooloških vrtova, životinjama s ekrana, izrekama i legendama o životinjama… Njena knjiga, napisana bez sentimentalnosti i općih mjesta, vedro je svjedočanstvo interesa za živi svijet koji postoji pokraj ili onkraj ljudi, a ponekad ih i sa znatiželjom promatra.

Prirodoslovci u 19. stoljeću

Biologe se nekoć nazivalo prirodoslovcima, a neki od njih vodili su zaista fascinantne živote, poput Aleksandera von Humboldta, Aiméa Bonplanda i Henryja Davida Thoreaua, da spomenemo samo neke. Andrea Wulf govori o njima u knjizi The Invention of Nature. Osobito je dojmljiva žestina njihovih putovanja, broj mjesta koja su posjetili i vrijeme koje su im posvetili. Humboldt i Bonpland krenuli su iz Španjolske u Venezuelu i za to im je trebao četrdeset jedan dan. (Prošli su praktički cijelu Južnu Ameriku u potrazi za biljkama i životinjama). Na obalama Venezuele uhvatili su majmuna koji ih je zapanjio: bio je sposoban prepoznati, na slikama u zoološkim knjigama što ih je Humboldt ponio sa sobom, kukce koji su mu bili omiljena hrana; pronalazio bi ih i zurio u njih.

Morskim putem trebalo im je više od dva tjedna od Kube do Cartagene, a odatle su se uputili u Quito. U Kolumbiji su izgubili dio svoje zbirke biljaka i kukaca, a i cipele su im stradale; nastavili su dalje, bosonogi. Na svakom koraku izgubili bi još neki dio svojeg materijala, no nisu gubili entuzijazam. Proveli su četiri i pol mjeseca idući od Quita do Lime. Prošli su kroz Meksiko i odande otišli u Sjedinjene Države. Bonpland se, penjući se na neki vulkan, našao na samom rubu smrti, ali je spašen. Zamišljam Bonplanda koji se želi predati i umrijeti na putu i Humboldta koji ga tjera da se popne samo još jedan korak više; jer Bonpland je bio više sjedilački tip, pustolov koji će se negdje naseliti, dok je Humboldt volio neprestano kretanje. Kako god bilo, ekstremni napor tih putovanja morao je biti dobar za njih; obojica su živjeli više od 84 godine.

Što je te prirodoslovce tjeralo da se upuštaju u tako opasna putovanja, opasna ne samo za njih nego i za materijal koji su skupljali? (Jednom zgodom poslali su u Europu dvije odvojene pošiljke, bojeći se da će biti zaplijenjene na otvorenom moru.) Što ih je pokretalo? Prezir prema gradskom životu. Humboldt je Berlin smatrao „malenim, nepismenim i prepakosnim gradom.“ Bonpland je živio dvije godine u Buenos Airesu i ondje se ekstremno dosađivao. Thoreau je bio pjesnik, ali je čitao Humboldta. Nije volio putovati, no živio je u šumi izvan svojeg grada. Skupljao bi biljke u šešir i poslije provodio istraživanja.

U blizini granice između Kolumbije i Venezuele Humboldt je u čamac utrpao psa lutalicu, osam majmuna, sedam papiga, tukana i makao papagaja zlatnog perja. Nazivao ih je svojom „putujućom menažerijom“. No vozeći se dalje u čamcu, vidio je neke druge životinje i žalio što ih nije mogao uhvatiti. Humboldt kaže da je šteta što majmuni ne otvaraju usta dok kanu prolazi pokraj njih, pa da im može „izbrojati zube“. Humboldt je imao kameleona kao kućnog ljubimca. (Kako li ga je pripitomio?)

Bonplanda i Humboldta povezivala je i ljubav prema Južnoj Americi. Poslije Humboldt odlazi u Sibir, ali kaže da ta ekspedicija nije bila zadovoljavajuća poput onih u Južnoj Americi. Jer u Južnoj je Americi bilo svega za čim pustolov žudi. Biti prvi koji prolazi nekim područjem; otkrivati nove vrste biljaka i životinja. I osjećati da u džungli uvijek postoji nešto dalje i onkraj. Grad stvara granice i ograničen je; u gradu su životinje ograđene, dok u šumi traje veliki koncert, gdje majmuni kriče i ptice pjevaju. U to doba ljudi su se već bili odmaknuli od ideje o prirodi kao nepomičnoj slici i njenim vrstama kao stabilnim; umjesto toga uočavali su transformacije životinja i njihove odnose. Nisu vidjeli džunglu kao statičnu; Humboldt ju je vidio kao igru sila koje se nadopunjuju kako bi stvorile dinamičnu cjelinu. Kaže da jaguari love tapire, da taj lov uznemiruje majmune koji počinju kričati, a njihovi krikovi probude ptice. Čovjek se osjeća bliskim životinjskom kraljevstvu, pa i njegovim dijelom. Johan Wolfgang von Goethe, koji je bio Humboldtov prijatelj i čitao njegova djela, imao je čudnu naviku kojom je običavao zbuniti svoje susjede: zamahao bi rukama na vrlo uočljiv način. Kao da su krila; tako se dokazuje da ljudi i životinje imaju iste pretke. Rekao bi: „Tako prirodnije hodam.“ No nije sličnost organa jedino što uspostavlja vezu između ljudi i prirode, nego i osjećaji koje priroda izaziva u ljudskom biću. Humboldt kaže da „priroda na zagonetan način komunicira s našim najprivatnijim emocijama.“ Pjesnik poput Thoreaua također je prirodoslovac s istom intuicijom kao Humboldt; čini se da je Thoreau običavao imitirati dikobraze. Pisac Nathaniel Hawthorn rekao je o njemu: Thoreau je „nepodnošljivi dosadnjaković.“ Pažljivo promatram Thoreauov portret. To je lice anđeoskog seljaka; nije prikladno za građanski salon. 

PRIRODOSLOVLJE I POLITIKA

Ne postoji samo jasna veza između botaničara, zoologa i pisaca; botaničari i zoolozi bili su povezani i s politikom svojeg vremena. Istraživačkim ekspedicijama trebalo je financiranje te su stoga bile ovisne o ljudima na vlasti. No to nije sve; sam materijal koji bi skupili promatralo se iz „političke“ perspektive. George-Louis Leclerc, grof de Buffon, koji nikad nije bio u Americi, tvrdio je da su biljke, životinje i ljudi ondje slabiji od onih u Europi, te da ondje nema velikih sisavaca ni civiliziranih ljudi. Predsjednik Sjedinjenih Država, Thomas Jefferson, povrijeđen tim zapažanjima, obavijestio ga je da je čak i lasica veća u Americi nego u Europi, a sanjao je o tome kako će negdje naći mastodonta, kako bi ovoga poklopio. Bouffon, koji prethodi Humboldtu, čini se da je imao naviku ljutitog ocjenjivanja. Ustvrdio je da je džungla puna otrovnih kukaca i trulog bilja, da je tukanov kljun monstruozan i da je sve u Americi osrednje. Nikad nije sebi uskratio zadovoljstvo donošenja vrijednosnih sudova. (…)

Stvorenja Azula

(…)

Sljedećeg dana sjedimo u istoj sobi kod Florangel – ona, njen brat Carlos i Urbina [pjevač payada, tradicionalnih južnoameričkih pjesama]. Tu smo kako bismo u većoj privatnosti razgovarali o životinjama. Nadala sam se razgovoru s Carlosom, koji o toj temi mnogo zna, ali u Florangelinoj kući, prepunoj ljudi, troje sugovornika je kao negdje drugdje jedan.

Pitam: Postoji izreka o ljudima koji ulaze u tuđe kuće ne tražeći dozvolu: „Ulazi po svom, baš kao vrabac“. Koje životinje ulaze u kuće?

Carlos: Ptice rugalice ulaze krasti mrvice. Vrlo su druželjubive. Prasad također ulazi, pogledat će te ravno u oči, kao i janjad i telad. Konji dolaze tražeći šećer.

Florangel: Moja snaha Romina imala je prase koje bi posjela u auto pokraj sebe, lijepo okupano i sređeno.

Carlos: Ja sam imao vrlo pametnog konja koji bi ušao i jeo pasju suhu hranu, a kad ništa ne bi našao, išao bi po kući tražeći pa bi se uplašio i zbunio i rušio sve moje stvari. Imao sam i prase koje se pokroviteljski ponašalo prema kravama.

Ja: Kako se ptice međusobno upozoravaju?

Carlos: Sova daje opći znak za uzbunu, zatim vivak ponavlja zov, mnogo oštrije; imaju sustav ponavljanja i upozoravanja na sve neuobičajeno, npr. nekog čovjeka koji ide zemljom pješice. Vrištavac je noćni prenositelj poruka.

Ja: A kakvi su odnosi među različitim životinjama?

Carlos: Ovce se boje pasa jer se ne mogu oporaviti od njihovih ugriza, zato će iskoristiti krave kao zaštitu, jer se ove pokušavaju braniti. Krave se boje pasa jer bi im mogli pojesti dječicu; krave su vrlo znatiželjne, a znaju se jako uplašiti nepoznatih stvari, bila to neka boja ili nešto što se kreće. Vrlo se plaše kad vide krv, a kad vide da netko uzima bič, okreću mu rep.

Ja:  Što mi možeš reći o vezama četveronožaca i ptica?

Carlos: Ptice čine malo više od trijebljenja kukaca; one su zaštita, straža. Vivci, sove i vrištavci, sve su to stražari. Druga je zanimljivost način na koji se izmjenjuju. neke ovce jedu visoku travu, zatim dođu druge koje jedu travu uz tlo, uvijek istim redom. Krave se izmjenjuju pijući vodu, uvijek postoji jedna koja uvijek pije prva, zatim druga koja je uvijek druga, i ako se neka ne drži tog reda, zabit će se u nju.

Urbina: Uvijek udaraju u razini prsa.

Carlos: Krave bez rogova čekaju dok se ne napiju one s rogovima.

Ja: A prijateljstva među životinjama?

Urbina: Moja kuja pušta mačku da je sisa.

Carlos: Vilama im iznosim sijeno i onda se pokaže da ima konja koji su prijatelji kravama; krave prijateljuju među sobom, konji također, oni koji se sprijatelje uvijek hodaju okolo zajedno, ravnodušni prema drugima.

Ja: Životinjska memorija?

Carlos: Konj neće htjeti ići na mjesto gdje mu se dogodilo nešto loše; mislim da znaju jedni drugima pričati priče, i ne rade samo ono od čega imaju koristi.

Urbina: Imao sam zločestog psa, koji je grizao, pa sam navlačio kožne rukavice kad bi taj pas došao k meni na igru; kad bih mu dao do znanja da se ne želim igrati, on bi mi donio rukavice.

Ja: Primjećuju li smrt drugih životinja?

Urbina: Konji baš i ne, ali krave drže neku vrstu bdijenja. Stanu u krug oko mrtve životinje i muču na poseban način.

Carlos: Jedan mi je konj dvaput zanjištao prije nego što je uginuo.

Urbina (ozbiljno): Opraštao se od tebe.

Carlos: Konji imaju nekih pet različitih načina njištanja, jedno kojim zovu ždrjebad, jedno kad se boje, jedno kao izazov drugom konju na borbu.

Urbina: Kad izazivaju, izbace prsa. Poseban način njištanja im je onaj jecaj nemoći i bijesa kad budu ukroćeni, drugačiji pak kad dugo stoje svezani i žedni su.

Carlos: Mislim da sva bića provode živote promatrajući nas.

Urbina: Počneš orati, i odmah stižu ptice chimango i galebovi, pogledati što radiš.

Nakon toga zapleli smo se u niz filozofsko-znanstvenih digresija, o problemima na koje smo naizmjence ukazivali oni i ja. Na primjer, kako je moguće da – uzevši u obzir da su majmuni i ljudi gotovo ista vrsta – postoje majmuni toliko različitih veličina, od gorila do onih malenih koji stanu na dlan. Moji su sugovornici primijetili da su ljudi u Japanu uspjeli uzgojiti neke vrlo malene konje, no brzo smo se odmaknuli od takvih zapanjujućih enigmi.

Ja: čega se boje stada ovaca?

Carlos: Nepoznatog. Na primjer, ako u njihov obor pustim magarca kojeg ne poznaju, nastane skandal.

Urbina: Bikovi su skloni agresivnosti. Kad vide da ih se ljudi boje, osmjele se još više. Krave se bore isto kao bikovi, glavom prema naprijed.

Ja: Za kraj, Urbina, možeš li mi reći kojih životinja ima ovdje u Azulu.

Urbina: Mazge, pasanci, ptice nand i, tinamuovke, zamorci, tvorovi, vidre, glodavci viskače, lisice, lasice; divovski pasanci (gotovo izumrli) su najveći.

Onda sam izašla u unutarnje dvorište, gdje me dočekala vrlo velika krastača; godinama nisam bila vidjela nijednu. To sam prokomentirala, pa su mi rekli da su krastače vrlo inteligentne. No kako nisam željela da krastača bude inteligentna, oprostila sam se, te me je Urbina, trubadur, odvezao u hotel.

(moj prijevod s engleskog)