IDEŠ GRADOM I SANJAŠ O JEZERU

Grad se uvijek iznova nameće mislima. Stvaran ili nestvaran, ili tek kao zvučna riječ u potrazi za značenjem, tuđ ili moj, grad sa svojim ritmovima, svojim žarkim pojedinostima, uvijek iznova traži reakciju, odgovor.

U vrijeme dok sam pisala o stvarnom gradu u stvarnom vremenu – za knjigu „Zagreb u objektivu Petra Gunjače“ – javljali su mi se i drugačiji gradovi.

IDEŠ GRADOM I SANJAŠ O JEZERU

hodaš papirnatim gradom i fasade lelujaju –
što te briga za papirnati grad?

hodaš zemljanim gradom i fasade se tope –
što te briga za zemljani grad?

hodaš gradom od stakla i fasade blješte –
taj je  tvoj?
ili su sva stakla već razbijena i drži ih samo sunčev sjaj –
a kad sunce zađe –

hodaš drvenim gradom
i uzalud postavljaš znakove zabrane za vatru –

hodaš gradom od kamena
opipavaš hladne uglove njegove trajnosti –
to su grobne stele, to je staza urni

ideš gradom i sanjaš o jezeru
sanjaš o gradu od vode