JOŠ JEDNA MITSKA PLOVIDBA

Kad dođe noć, posada povjerava svoje živote tami, nitko ne ostaje budan pa nitko ni ne vidi noćni ples munja pod kojim brod mijenja boju u bijelu – i miruje, uvijek u oku oluje.

Putovanje nezabilježeno, prešućeno.

Rekle su: sigurnije ćemo biti na pučini nego među tim ljudima (no poslije će se pokazati da su učinile pogrešku i povele sinove). Brod je božanski, dodijeljen kao odšteta.

Nećemo te više štovati, bile su objavile onoj koja ih je trebala štititi, reći ćemo svima da ne postojiš! Možda i nije postojala, ali je odjednom tu bio taj jedrenjak u kojemu je svaka od njih bila sama. I svaka je svoju sliku broda ribala i uređivala dok bi bilo danjeg svjetla – tek u polumraku mogle su se sretati, razmijeniti brz osmijeh ili podozrive poglede – zatim bi već bila noć, palila se kratkotrajne  svjetiljke nad stranicama brodskog dnevnika (svakoj svoje: nit, grumen zemlje, vlat trave, komadić mirisnog drveta). Neke bi stigle, neke ne bi stigle zabilježiti: današnjem danu neka ime bude –

Nijedna nikad nije čitala ničije zapise osim svojih, a ponekad bi se dogodilo da veliki val spere s broda sve tragove pa nisu bile sigurne ni u svoja imena.

Plovite! zapovijedala je uvijek iznova velika gospodarica ženskih molitvi, vaša plovidba je nit o kojoj visi svijet – i upisivala je njihova imena u nebeski svod, da im pomogne u trenucima velike ispranosti.

Ništa se nije događalo. Ako je nekoj od njih na početku i palo na pamet da bi na putu-plovidbi trebalo biti zamki, kušnji, zatišja-zaustavljenosti, ubrzo je to zaboravila – dok bi brod rezao valove pod danjim svjetlom. Jer svaka od njih bila je kormilarica, svaka je spuštala i podvezivala jedra kao da se radi o dječjoj odjeći –

Bile su zabavljene svojim prostorima, i ako bi se negdje u daljini i ukazalo kakvo kopno, nijedna ruka nije bila dovoljno čvrsta da skrene brod. Kiša će ionako pasti, govorile su, s njom i male ribe koje će nas nahraniti svojim praćakanjem –

I tako se nije dogodilo da se zamjere vladaru mora i njegovim ljubavnicama, i nije se dogodilo da ih negdje netko pokuša zadržati zauvijek i nisu kušale cvijeće zaborava (čime bi se igrale da su sve zaboravile?), i nisu pričale svoju pustolovinu kralju neke obalne zemlje i njegovim kćerima –

I jedino što je vrijedilo u toj priči bile su noćne munje koje nijedna od njih nije vidjela.