KAD JE PODIGLA ROLETU

Kad je podigla roletu, na nebu su se raspadale boje i odmah je znala da sa zrakom nešto nije u redu – još manje u redu nego svakog drugog dana. Uključila je mjerač: zid je narastao za rekordnih 56 mm preko noći. Kasniš, kasniš, šištala je voda, voda tuša, voda za čaj, sva ta voda koja kruži kućom. Danas je tvoj red, cvililo je iz zidova. I zaista je morala požuriti, otpad oko zgrade već se nagomilao do visine prsa i dežurni s drugih ulaza marljivo su lopatali. Ne smiješ zagledati pojedinosti, recitirala je popis uputa, ne smiješ gubiti vrijeme na osobito glomazne objekte. Lopatala je: ah, koliko sredstava za potenciju, koliko čudesnih jastuka, kakvi to ljudi žive u njenoj zgradi? Puna kutija avionskih karata, vrtni stolci, plastično cvijeće, to sve spada u uobičajen repertoar. Ali zašto, zaboga, taj bijeli zec, to stablo uzgojeno da bude stolac? Ne zagledaj, ne razmišljaj! Opet je najviše igračaka. Samo do parkinga – uh, netko se opet bavio neuporabnim glinenim predmetima! – a onda može prepustiti stvar komunalcima. Nemoj zastati, glasi jedno od pravila, ali ona zastaje, osvrće se prema raščišćenoj stazi iza sebe: lijepo? nedovoljno lijepo, ostalo je mnogo rasutih sitnica. Ali u taj čas, kad se već htjela vratiti i riješiti se tih ulaznica i statement-nakita, golub joj je sletio na rame s porukom: sjeverni ugao! Morala se popeti (ponekad svi ti stolci nečemu i posluže) da bi pogledala prema sjeveru, iza ugla baš nikako nije mogla, no vjetar je zapuhao u odgovarajućem smjeru pa je vidjela o čemu se radi: gorjelo je, gorjelo naveliko. Aha, netko je opet pribjegao paljevini, uzdahnula je, zato se boje raspadaju. No ja danas nisam na popisu gasitelja i baš me briga.

(26117)