KAFIĆ METAMORFOZE
U sjeni moje ruke na crnom stolu: putanje pokreta, putanje riječi – s lijeve strane žustrožučljiv glas. Sjedim na prolazu, gledam ravno u zrcalo iza šanka kafića, u kristalnu kuglu: što nije pjev nije ni potrebno.
Dobili smo značajnog partnera, kaže žena, gazda prislanja mobitel uz obraz gleda u prazno okruglim očima.
To nije vaša agenda, kaže žena. Baražnu vatru, kaže lupkajući prstima po stolu, jer je to ono što je na osnivačkoj skupštini rečeno.
U prolazu hvatam muškarca prosijede brade, odijevam u modri ogrtač, potapam u šumu: među brezama ćeš hodati, s prstiju će ti kapati svjetlucavi kamenčići – već je otišao.
Samo se zabavljaš, kaže prastari glas, rasipa se u prah i pepeo. – Ako glini dodaš ulje, možeš je vječito mijesiti, ali je ne možeš zaustaviti vatrom – glina si s uljem, oblik u mijeni.
Druga žena šuti, ponavlja to je sve tako samo što – Samo što ona prva ne mora učiniti to što govori da treba učiniti.
Petero za desnim stolom odijevam u grimiz, u zlatne porube, svima tamno zelen nakit. Dogovorili se nad kartom malenog svijeta: tu vrtlog tu ljubav tu kazna tu pjev. Četiri glavna vjetra i mnogo mješanaca. Meni, molim vas s mlijekom, osmjehuju se maloj konobarici u ljubičastoj bluzi – ali ona može biti još manja, može se umnogostručiti, prevrnuti sve stolce, rastvoriti vrata i prozore, pozvati neočekivanog gosta u ogledalo: tu budi! – Nema ničega osim čajeva i likera.
Prolaze dvojica sa suhim granama, jabukama, oslikanim čestitkama, prinose darove zimskim vatrama – Posao nevladinog sektora nije da vodi poslove države, žena udara rubovima dlanova – ona je savjetnica neke blijede kraljice, uvijek u sigurnoj sjeni. Kraljica će izaći na bojno polje, riječi će je gurati ravno u snježnu maglu iz koje vrebaju oni koji imaju vremena, oružje im izbjegavanje, štitovi iskrivljena zrcala, kad ih okrenu prema njoj, nužno će se zbuniti – ne dajte se zbuniti, draga moja. U zrcalima ona ne vidi svoju vojsku, ima li je nema, vidi mala jata koja se skupljaju i razilaze –
Skupljaju se i razilaze gosti, prolaze pokraj bojnog polja kao da je njena bijela krv umjetna. Starica bi mogla biti pomagačica šareno obrubljenih rukava – crven šal, crvene naušnice, da! ona će dati novu seriju uputa u vrlo malo riječi: vrati se, kćerce, u svoj dvorac! – No koliko li ona ima dvoraca i kako će izabrati najsigurniji? Mlada žena u širokim hlačama s pticama na košulji bit će da je pripravnica u alkemičarskoj radionici, dosađuje se među tolikim kategoričnim izjavama, gleda u daljinu: danas? – ako želiš. Ona želi snježnu oluju u kojoj se rađaju plavooke zvijeri. – Na taj sastanak se ide kao u osinje gnijezdo! – Ne treba vikati, starica zna, njene usne oblikuju savršenu strijelu koja će letjeti dalekoblizu, ravno u središte svjetlucave kugle koja se vrti nad ulazom u ministarstvo najgorih.
(5.1.2017.)