KNJIGA SATI: SIJEČANJ

Bilježnica je mjesto sabiranja, slučajna košara u koju padaju krhotine stvarnog i nestvarnog, mreža koju u nekim kalendarski zadanim razmacima treba prazniti, razmotriti što se u nju ulovilo, razdvojiti u vidljivost i u nevidljivost. Uvijek iznova: ona koja ne zna razlikovati. Ona kojoj su sve riječi opojne. Koja se ne zna oduprijeti kušnji višeglasja…. Takav je bio siječanj.

(kvartet)

još uvijek smo tu, šapću ožalošćeni pomagači, zar nam nemaš baš ništa reći? /

limun, čajevac, eukaliptus… / 

da, da, da! – uzimaju makar što – moraš samo nastaviti niz! / 

ah, toliko plavih! / 

toliko plavih, to je blues! / 

pišem vam iz plave zemlje jednobojne – / 

ne, ne tako, promiješaj, izvuci, dodaj! tako nastaje niz – / 

pišem vam iz zemlje krhotina /
zemlje zaljuljanih plitkih temelja /
zemlje u kojoj svatko nosi uza se knjižicu uputa za bijeg / 

ne bilo kakav niz, zar si zaboravila?

radilo se o sunčevom sjaju? trudim se prisjetiti

o ruži mirisa, svaki vodi na drugu stranu –

ali ne! radilo se o mračnom hodniku i strahu
ukidanju vida, podovima iz kojih izvire umrlo vrijeme – to je podloga
na koju sam stavljala malena sunca, tako nespretno

nešto drugo, nešto drugo! žubore, napuhuju se njihovi glasovi od stakla

imam žuta svjetla na balkonu –
odsjaj stvarnosti i rupa u odsjaju, mogućnost za bijeg –

ali, recite mi, je li uopće išta učinjeno dobro?

 

 

(zimski izlet)

evo me, kažem skrušeno, izgubih se na zimskim morima, sad bih se ponovno našla –

gotovo odustavši od svega što bi moglo poslužiti za uzemljenje –
u živu zemlju, gipku zemlju, zipku-zemlju, koliko je daleko san?

nemaš vremena, nemaš vremena, šušte bijeli listovi –

na vrhu puteljka prema kući koja je zapela u nastajanju cvjeta kukurijek –

evo me, kažem, tu sam gdje trebam biti, na suhom lišću, na suhom, i moram izmisliti – sad sad sad! – oblak koji će mu iznova dati vlažnu zelenu boju –

ah, podignite se na zlatno stablo, leptiri! zapalite se, krijesnice!
dajte mi još zlatnika, oblaci s visina, a ja dajem obećanje
da nijedan neću potrošiti uludo!

 

 

(oklopi i junačka djela)

vrativši se, vraćajući: koliko junačkih djela izvršeno?

ah, junačko djelo podrazumijeva uspjeh

jer ako očistiš te štale samo napola, i ako tek napola ubiješ lava, i –

ali sva su započeta, kojim redoslijedom dalje?

imaš što imaš: gole grane, gnijezdo, siv krov, razbijen vrh hotela
nedostaju mali nezvani razgovori koji te odapinju kao strelicu kroz grad

tu se tek tihorastuća biljka oslanja na kristal soli – ispod, dolje, onkraj?

treba mi pustolovina, kažem tihim plamičcima
i molim vas da rastalite oklope kojima me zaodijevaju svjetla običnog dana

ni kad miruješ ne smiješ mirovati, huje zlatne grane uokolo,
nikakvih nema osim zlatnih –

naročito kad miruješ ne smiješ mirovati
pa se neće taj metal tako lijepiti, srastati s kožom

 

 

(svakodnevica)

stišavaš more –
drugom rukom usporavajući vjetar, rastežući oblake –

bacaš iskru, pališ svjetlost u soli –

otvaraš sajam lako okrhnutog posuđa:
začas odlaze zlatne linije loma –

no jezero na prozoru pomalo hlapi
vrijeme se taloži po kamenju na dnu

i trebat će se opet prihvatiti ispiranja
dolijevanja, ljevanica –

 

 

(neka slika izgubljena u noći)

potapala se, nijedan val dovoljno dubok

sijala sidra po stanu, nisu rasla, ni sasušila se nisu, barem ne sasvim –

sedam je mirisnih bočica bilo na stolu,
zapovjedila sam im da mi kažu: ne zapinji u nedovršenostima

vrijeme je, potvrdilo je bijelo cvijeće tamneći u zeleno

lišće smo na vjetru, ponovio je kineski mudrac
rasprostirući oštećene krovove, oguljene fasade, hrpe razbijenog crijepa

zamijesila sam kruh i tako je počeo dan

 

 

(u srcu zime)

sunce se odbija od prozora zgrade preko puta
i jutro zasljepljuje sa zapada –

moraš se zaustaviti u mesnatoj stabljici,
iznova učiti penjanje –

moraš se zaustaviti u vrtlogu stakla u bojama,
iznova učiti kružnospiralna kretanja
tvari rastopljenih na visokim temperaturama –

moraš se zaustaviti (a ne zaustavljaš se)
nad bijelim koncem, nad zelenom šalicom

kako bi se vrijeme raširilo u rijeku

 

 

(ići ćemo gledati vulkane)

svladati razdaljinu
do zemljine nutrine crvene i žive –

kad dođeš dovoljno blizu
odbacuješ dugačak plašt koji se za tobom vuče
težak od ponavljanja

ne osvrćeš se više za prečesto istim ulicama,
niskama riječi otvrdnulih od truda da se ispuni tišina

ne bacaš se u vatru ni u vodu

stojiš na rubu daha
i to je mjesto na kojem pulsira s tobom
ono što prestaje biti
čim se imenuje

 

 

(Tko zna što sam sve napravila. T. Stamać)

i onda se odjednom sivo svjetlo uvlači kroz prozore
prizemne sobe u kojoj nema nikoga
klizi po hrbatima knjiga
razlijeva se zastrtim stolom
tone u otiske stopala na tepihu –

sve se još drži, naizgled čvrsto i neosporivo
no neke će ruke otvoriti vrata i –

znamo, znamo, ponavlja tragički zbor
a cijeli se interijer pokušava bolje skameniti

o dosljednosti? o predanosti?
o pogreškama? lošim procjenama? – brišu se
ako je svilena vrpca dovoljno crvena –

to je sunčev sustav, objavljuje dijete prisvajajući crvenu vrpcu,
dodaje ružičastu, smeđu, tamnoplavu –