KUKCI U VILI YOURCENAR
Mravi, žohari, skarabej, termiti u noći svadbenog leta bili su društvo Nicolasu Bouvieru, piscu putniku, u njegovoj samotničkoj rezidenciji na Sri Lanki. Mi u Vili Yourcenar nismo toliko samotni (ipak nas je troje), oko nas nije halucinantni tropski otok i svijet kukaca mnogo je skromniji. No kao da nije isti u svim trima sobama. Dok se F. bori s najezdom komaraca i odlazi u kuhinju po električni reket – zanimljivo oružje o čijem postojanju nitko od nas nije imao pojma do dolaska u vilu – k meni kroz otvoren prozor ulijeću leptiri. Odolijevaju jeseni, sklanjaju se pod zaklon zidova. U sobi imam i malu muhu koju, za razliku od nekih drugih muha, ne želim ubiti, i pauke dekoratere prozora. S lampe na radnom stolu također visi napola poderana paučina čiji je zakukuljeni vlasnik ispao iz svojeg boravišta kao žrtva jednog telefonskog razgovora.
Čekajući da se riječi pristanu povezati u neki sklad, promatram osu koja pleše smiješni ples na otvorenoj bilježnici: trlja stražnje noge jednu o drugu, pomalo posrće, leti natraške. No osoba kojoj je posao pisanje trebala bi bilježiti drugo: žene u crnom na ulicama Varšave, revolt protiv izmjena zakona o radu. Ne bavim se novinarstvom, opravdavam se, ne mogu tim jezikom – kojim jezikom možeš? Spašavam s poda malog pauka, prestrašivši se da je to onaj s lampe. Kad nekoga poznaješ osobno, zabrineš se i čini ti se silno važnim da bude vraćen na svoje mjesto; i premda nije onaj s lampe (taj opet spava na svom mjestu), pokušaj spašavanja izdvaja i njega, postaje važno ne zgaziti ga ni ubuduće kotačićem stolca.
Ludi ples zbivanja nastavlja se iza prekinute internetske veze i dalje tražeći moju intervenciju. Dobro, izaći ću na ulicu s transparentom, ali što će pisati na njemu – nemojte zgaziti mog pauka?
Pred kišom pak komarci traže spas i u mojoj sobi, omamljeni i spori sjedaju na strop. Gađam ih časopisom na čijoj se naslovnoj stranici postavlja pitanje čine li nas pametni telefoni ludima, ili drugim koji poručuje da će nam nejednakosti neizbježno donijeti krah. Obje naslovnice donose krah komarcima, svima osim jednome koji se cijela dva dana uspijeva skrivati po rubovima svjetla i sjene. Zaslužio bi status male muhe, kad bi se mogao suzdržati od zujanja.
No soba s Hadrijanovim imenom, na pramcu naše vile usidrene prema parku, uvijek je ispred svih ostalih. Dok mašem časopisima i posuđenim reketom, pokušavajući se riješiti što većeg broja komaraca u što manjoj jedinici vremena, tamo se već događa neočekivana najezda bubamara.
Ujutro, slučajno se susrećući u kuhinji, svi smo prilično šutljivi; razgovori koje ipak vodimo uglavnom se tiču kukaca.
(No ne vjerujem da je netko od nas o kukcima napisao išta usporedivo s Bouvierovim zazivom termitima.
Termes nocturnis
Termes obscuriceps
Termes taprobanis
Termes monoceros čiji vojnici
umjesto glava imaju
špricu za otrov toliko krupnu
da zbog nje teturaju
kao pijanci iz pjesama T’anga
Termes convulsionistes, čije kolonije
u nekim svečanim zgodama
pogađa ples Svegoa Guya
Utriusque Indiae calamitas summa
vi ste najstariji ures mojega otoka
njegov ponos i njegova najveća briga
i vi drugi liliputanci
prekriveni rožinom i hitinom
gozbo glava
što je smisli neki slaboumni Arcimboldo
ubojice bez govorancija bez rasipanja
bez polja časti bez cvijeta na puški
dinastije nestale u jednoj noći pokolja
zbog ne znam kakvog mračnog zajedničkog cilja
što još mogu naučiti
u vašoj crnoj školi?
Sitni pljačkaši života
u svojim katedralama od ilovače
ne zaboravite me
u svojim sićušnim misama
nemirnom pjevu pokrilja
molite za mene.)