LAGUNA U KAFIĆU

Opet je laguna i dan počinje traganjem za motkama odgovarajućih boja. Zlatnu sam potrošila, crvenu također, imam li još plave? – Jesi li se pomirila s početkom prevrelog ljeta, pitaju lagana glazba i srebrni ventilatori. – Tražim svoje boje, odgovaram, a mladi konobar u prolazu udara dlanom o visoki stol. – Ne možeš naći nikakve boje ako već misliš o odlasku, bruji laguna. – Nisam još uspjela naći ni običnu motku, a kamoli barku koju ću od nje odvezati.

Opet je laguna, no njeni teški mirisi su potonuli pod olujnim bojama. Nije čudo da nedostaje crvena, jučer se izlijevala u fasade i krovove dok nije sve zaplamtjelo. Nije čudo da nedostaje modra – nedostaje li? – koja je zatim pljusnula s istočnih strana. Laguna? Ne, nje nije bio, bio je kolaž zidova i prozora, nešto što treba crtati i crtati, i tek kad imaš deset tisuća crteža možeš poslati sliku – odakle dakle? – iz zatalasanih lakih tkanina, htjele bi da se nešto u njih porodi, a ne rađa se ništa? –
Svi mirisi dobro poznati, kao i sjene nad papirima iz kojih bi neki ljudi ovdje trebali učiti.

Opet je laguna – mjesto odakle, mjesto kamo – protresem je i u zrncima sjajnog stakla utapaju se hrpe šljunka, ograde gradilišta, golema dizalica, radnici s oskudnom zaštitom. Kojekakva vozila i stiješnjenost stolova između skele i ulice. Crtam po površini kugle, onom iglom, uvijek istom, malene fontane, svježa voda ispire komadiće kokosa. Crtam mostove, heraldičke zvijeri, prozore bez okana, vrtuljke na vjetar. Ah, koliko ponavljanja! – Ali ne, novo je, od ovih ovdje ritmova izabrana igra.

Opet je laguna i sjedimo uz rub vode, uz rubove. To su daske malog pristaništa, napuštenost, nepregledan niz plovila. Što je za tebe blago? pitam. Nekom dupin, nekom sidro? Četvrt staklara, četvrt kožara, četvrt gdje se otiskuju slova? Goleme porcije sladoleda u bojama? – Nije lako stići, nije se lako iskrcati, sve je preveliko nakon skučenosti plovidbe, taj zaljuljan grad i njegovi majstori. – Nezdravo je ovdje živjeti, kažeš i ne stižeš dalje od motke sa zlatnim i crvenim oznakama.

Opet je laguna i između grada i pučine ispriječio se taj otok od pijeska. Gibak i živ, ne možeš se u njega pouzdati. Po hrptu bijele palme, po obroncima širom rastvoreni prozori – tu su te boje koje je odnijela jučerašnja oluja? Na škurama, na balkonskim tendama, još jedan vitraj? Osim što ih već nema, kao ni uličica, samo jednolike male školjke u pijesku, crne morske trave u pličini – još jedna daleka zemlja.