MIKROPROZA: GRAD

RADILO SE O NEKOM UTOČIŠTU ZA BESKUĆNIKE

koje je raslo i raslo, sve dok nije obuhvatilo četvrtinu grada čije su ostale četvrti – i radnička, i sveučilišna, i kazališna – diskretno pretvorene u apartmanska naselja. I postavilo se pitanje kako ublažiti vidljivost tog azila i tih beskućnika, a istodobno održati beskućničku situaciju dovoljno neprivlačnom da ne raste dalje, no zapravo se i nije bilo teško dosjetiti nekih pomalo zatvorskih metoda, grube kolektivne higijene i papirnatih pidžama koje se odmah recikliraju – zgodan biznis, zgodan monopol. U tom kontekstu pojavili su se i proizvođači šarenih lampica koje ciljano osvjetljavaju, lijepo prikrivaju stvarnu svrhu prostora iza trošnih fasada. Kako trošnost ipak nije dovoljno skrivena, obješene su zaštitne cerade koje stvaraju privid građevinskih radova, poleta i obnove, s ponekim razrezanim prozorom za malo zraka iz druge ruke. Hrana? Ono što na kraju dana ostaje u trgovačkom lancu, izabranom u postupku javne nabave, kupljeno novcem iz gradske blagajne, s popustom, ali redovno. I kad se taj privatno-javni posao rascvjetao, i kad se već počelo lijevati novi asfalt oko svih tih utočišta i saditi lijepe duboke rubnike uz kolnike, investicije su odjednom dospjele pod povećalo medija, pa je nekim volonterima dopušteno da besplatno skupljaju beskućnike i odvode ih na spavanje, što uostalom puno bolje izgleda nego kad ih odvodi policija. I tako je nevladin sektor odnio krhku i kratkotrajnu pobjedu nad proizvodnim poduzetništvom.

NE, NE, RADILO SE O DRUGOM,

o nekim ljudima koji su rekli: mi nemamo ništa s tim! nismo to birali, nismo ni pasivno izbjegavali, zaokružili smo suprotno i ostali u manjini. Nijedan od tih zakona, rekli su, nije naš zakon, nijedan od tih vojnika, tih policajaca, tih ljudi na visokim položajima nije došao na svoje mjesto zahvaljujući nama, zbog nas. Ostali smo gdje smo se zatekli, jer nismo mogli otići i nismo žrtvovali svoj život da bismo pokušali mijenjati ono što ionako nismo mogli promijeniti jer smo bili u manjini.  Povukli smo se, odustali od velikih vidljivosti, živjeli od svog vrta, prodavali naslijeđenu imovinu, dosljedno nismo sudjelovali. Istraživali smo špilje i kristale, stjecali znanje, a svako povećanje znanja na svijetu dobro je i nečemu doprinosi. Znali smo što se događa sjeverno i južno, istočno i zapadno, kao što su znali i svi drugi, no nismo ništa činili da bi se promijenilo to što nije nastalo našom krivnjom – i što sad još hoćete od nas?