MOĆ RIJEČI: SLIKE BEZ SLIKA U BAILLEULU

U studenom 1918. samo je jedna kuća u Bailleulu stajala neoštećena. Taj flandrijski gradić (Romanska Flandrija, područje Lillea) bio je potpuno uništen granatama prije nego što su francuske i engleske trupe uspjele iz njega istjerati Nijemce. Poslije je obnovljen, u pitoresknom povijesnom stilu koji se naziva flamanskom neorenesansom i koji pri prvom susretu zbunjuje svojom neautentičnom starinom. U jednoj od tih starinskih, ali ne doista starih kuća, nalazi se Musée De-Puydt u kojemu se čuva zbirka umjetnina što ih je gradu, zajedno sa svojom kućom 1859. ostavio kolekcionar Benoit De Puydt.

Od listopada 1914. do proljeća 1918. Bailleul su držali britanski vojnici. Neki od njih svratili bi i u De Puydtov muzej; zabilježeno je da su ga zvali „malim Clunyem Sjevera“, što nije malena pohvala. Britanski su vojnici također bili oni koji su evakuirali otprilike trećinu inventara muzeja u ožujku 1918., prije velikog njemačkog napada. Ostalo je propalo u granatiranju u kojemu je srušen i muzej, ili je pak postalo plijenom pljačkaša ruševina. Poslije rata kuća je iznova sagrađena, spašeni dio inventara vraćen je u muzej.

A onda je krajem dvadesetog stoljeća jedan kustos konzervator našao neke bilježnice i u njima opise svih De Puydtovih slika, koje je svojevremeno napisao kustos Edouard Zwynghedauw; nekoliko tih bilježaka zatim je otisnuto i izloženo u okvirima istih dimenzija kao što su bile one izgubljenih slika. Gledala sam ih u Muzeju De Puydt zajedno s još dvoje pisaca i činile su nam se vrlo inspirativnima. Tek poslije sam doznala da su se takvima činile i drugim ljudima, pa je još jedna osoba u tom nizu zanimljivih kustosa organizirala izložbu novih, suvremenih umjetničkih djela nastalih na temelju tih bilježaka.

Teško je dobro opisati sliku, kao što zna svatko tko je pokušao. Ono što je tako jasno na platnu, u domeni riječi postaje dvojbeno – koliko je strm taj brijeg, koliko je daleka ta daljina? – dok za boje svi jezici imaju jednostavno premalo riječi. No Edouard Zwynghedauw nije bio književnik nego popisivač, što mu je možda olakšalo posao.

Široka rijeka, koja polazi s desne strane, vijuga i udaljava se u nedogled na lijevoj. U prvom planu s ove strane obala je prekrivena poljskim grmljem, a neki muškarac u barki trudi joj se približiti veslajući. U drugom planu izdvaja se skupina od tri velika stabla pred obzorom koji omeđuje plavičast brežuljak, nastavljajući se ulijevo. Ispred tog brežuljka razabiru se građevine, grupa stabala, zatim na lijevoj strani, u drugom planu, vrlo velika stabla koja bacaju sjenu na kućicu crvenog krova. S te strane obala je vrlo neravna, ondje se vidi neku ženu koja ispire rublje, a više sprijeda druga žena dolazi po vodu.

Olujno nebo s velikim oblacima koje sunce živo obasjava i koji se u daljini zrcale u rijeci.

***

Žena, okružena s devetero djece među kojima su dva malena dječaka, kleči pred kamenim križem podignutim na postolju na obali mora. Valovi koje podiže jaka oluja razbijaju se o hridi, bijesan vjetar trese stabla na obali, nebo, iako svijetlo, opterećeno je velikim razderanim oblacima. Siroti ljudi usrdno mole, boje se, plaču. Djevojčica koja na leđima nosi košaru vinula se prema jednoj od svojih družica, okrećući glavu udesno, prema oceanu koji u tom trenu možda guta njihovog oca.

***

U prvom planu u sjeni potok teče udesno prema jezercu pokraj kojega sjede dvije žene čuvajući dvije krave i ocu, koje leže ispred njih.

S druge strane, lijevo, vidi se grm uz koji prolazi puteljak koji vodi prema potoku; zatim, malo dalje, na golemoj zelenoj ravnici, krava koja stoji izdvaja se u svjetlosti naspram nekoliko bujnih stabala koja djelomično skrivaju daljinu koja se pak, s desne strane, sastoji od sela s ruševnim zvonicima i dva šumovita brežuljka.

Sunce, malo iznad obzora, okruženo ružičastim oblacima, gotovo je skriveno drugim, sivim oblacima, gušćim i težim.

***

Odjevena je bijelu satensku haljinu koju podiže desnom rukom, kao da želi pokazati svoje maleno stopalo, i koju prekriva velika svijetlo smeđa tunika. Lijevom rukom pričvršćuje bijeli cvijet na bluzu već ukrašenu ružičastom mašnom, a vrlo lagano pokrivalo za glavu, bijelo s ružičastim vrpcama, prekriva joj crnu kosu. Vratila se iz šetnje i sprema se popeti kamenim stubištem od kojega se vide prve stube i ograda sa stupićima. Ondje na zemlji sjedi ali pas pred postoljem velike vaze. Stabla parka imaju vrlo tamno lišće, a s lijeve se strane nekoliko biljaka u cvatu izdvaja iz mase udaljenijeg sivkastog raslinja nad kojim se vidi plavičasto nebo.