MUERTO DE AMOR

U jednoj od onih godina koje, za potrebe priče, nazivam pripravničkim razdobljem svojega života čitala sam dvojezično izdanje Lorcinog Ciganskog romansera. Bilo je ljeto, vrijeme je bilo „lijeno i nekako bezoblično, previše ljudi i previše buke“. No prostor teksta bio je prostor srebrnog svjetla i čudesne zvučnosti drugog jezika – jezika koji ne znam, ali ipak čitam naglas: Huye, luna, luna, luna…  A onda primjećujem da mi se prijevod ne sviđa. Moj odnos prema riječima, koji bi se moglo nazvati skrupuloznim ili pak sitničavim, vjerojatno se izgradio tijekom godina učenja klasičnih jezika. A sklonost prema čitanju u izvorniku vjerojatno je potaknulo i to što je mog oca zabavljalo da nauči strani jezik do stupnja na kojemu može čitati knjige koje su ga zanimale (nerijetko je pokušavao podučiti i svoju obitelj nekim osnovama). Zato smo imali – imam ih još uvijek – uz rječnike „velikih“ jezika, i razne priručnike za rumunjski, mađarski, češki. Naravno da je i španjolski bio tu. I tako sam toga ljeta, u predkompjutersko doba, kao u nekoj samotnjačkoj igri, bez ikakve namjere da to ikad objavim, prevodila Lorcu. Dosad je ovaj tekst bio u bilježnici, a sad ga puštam na svjetlo dana,  kao pokušaj da se razumije što je Lorca točno napisao u jednoj od svojih najzagonetnijih pjesama (jer čija je to krv, čija smrt, kakva ljubav, kakav nemir? – svakako, slike su tu). Pokušala sam održati ritam, tu i tamo je uspjelo, ponegdje baš nimalo.

Umro od ljubavi

Što je ono što svjetluca
kroz hodnike visoke?
– Sine moj, zatvori vrata,
odbilo je već jedanaest.
– U očima, bez mog htijenja
četir’ fenjera mi gore.
– Bit će to da ljudi neki
idu ispirati bakar.

*

Češanj umirućeg srebra,
mjesec smanjujuć se spušta
svoje duge žute kose
na tornjeve žute, žute.
Sva drhtava noć nam kuca
Na balkonska kristal-okna,
progoni je tisuć’ pasa
koji noći ne poznaju,
dok dah vina i jantara
dopire iz hodnika.

*

Lahori iz mokre trske
i glasova starih žamor
odjekuju ispod luka
ponoći razbijenoga.
Volovi i ruže spiše,
Samo hodnicima zasja
od četiri svjetla vapaj
s jarosnošću Svetog Jurja.
Tužne žene iz doline
silaze sa muškom krvi
od sječenog cvijeta mirnom
i gorkom od mladog bedra.
Stare žene s rijeke
naricahu podno brda
trenut jedan neprolazni
sav od kosa i imena.
Od pročelja okrečenih
noć je bijela, četvrtasta.
Serafini i cigani
zasviraše harmonike.
– Majko, kada umrem
nek’ saznaju to gospoda
Brzojave šalji plave
što s juga na sjever hrle.
Sedam krika, sedam krvi,
Makova duplih sedam
razbijahu mutne lune
u sumračnim salonima.
Puno odsječenih ruku,
okrunjenih cvjetovima,
more kletvi odjekuje,
odjekuje, ne znam dokle.
I nebo je vratima lupalo
pred naglim mrmorom šume,
dok su svjetla dalje zvala
kroz visoke hodnike.

Muerto de amor

¿Qué es aquello que reluce
por los altos corredores?
Cierra la puerta, hijo mío,
acaban de dar las once.
En mis ojos, sin querer,
relumbran cuatro faroles.
Será que la gente aquélla
estará fregando el cobre.

*

Ajo de agónica plata
la luna menguante, pone
cabelleras amarillas
a las amarillas torres.
La noche llama temblando
al cristal de los balcones,
perseguida por los mil
perros que no la conocen,
y un olor de vino y ámbar
viene de los corredores.

*

Brisas de caña mojada
y rumor de viejas voces,
resonaban por el arco
roto de la media noche.
Bueyes y rosas dormían.
Solo por los corredores
las cuatro luces clamaban
con el fulgor de San Jorge.
Tristes mujeres del valle
bajaban su sangre de hombre,
tranquila de flor cortada
y amarga de muslo joven.
Viejas mujeres del río
lloraban al pie del monte,
un minuto intransitable
de cabelleras y nombres.
Fachadas de cal, ponían
cuadrada y blanca la noche.
Serafines y gitanos
tocaban acordeones.
Madre, cuando yo me muera,
que se enteren los señores.
Pon telegramas azules
que vayan del Sur al Norte.
Siete gritos, siete sangres,
siete adormideras dobles,
quebraron opacas lunas
en los oscuros salones.
Lleno de manos cortadas
y coronitas de flores,
el mar de los juramentos
resonaba, no sé dónde.
Y el cielo daba portazos
al brusco rumor del bosque,
mientras clamaban las luces
en los altos corredores.