NAJLJUBAVNIJA PJESMA WILLIAMA CARLOSA WILLIAMSA

U nekim intenzivnim trenucima javlja mi se iz sjećanja „Ljubavna pjesma“ Williama Carlosa Williamsa kao najljubavnija koju znam. I nije stvar samo u njezinoj žutoj boji koja kaplje preko cijelog svijeta zamjenjujući svjetlost i mijenjajući/kvareći boje stvarnosti, nego i u melodiji tih riječi, njihovoj kratkoći, njihovim dugim vokalima. Iako se čini jednostavnom, teško ju je prevesti. Stain of love? Mrlja boje (gusta i živa), pečat? Is upon the world? Spopada svijet? Prijeti svijetu? Jer reći da je „nad svijetom“, „na svijetu“ nije dovoljno snažno za tu pojavu…

Odavno mislim da nema baš mnogo smisla prevoditi poeziju, jer se u svakom slučaju previše gubi, pa je ovaj prijevod (u ovoj formi koja srećom prihvaća popravke) samo putokaz do izvornika te najljubavnije i još dviju pjesama W.C.W. (A onu o crvenim tačkama uopće se ne može prevesti.)

 

LJUBAVNA PJESMA

Ležim ovdje misleći na tebe: –
mrlja ljubavi
spopada svijet!
Žuto, žuto, žuto,
nagriza lišće
prlja šafranom
rogate grane koje se naslanjaju
teško
na glatko purpurno nebo!
Nema svjetlosti
samo medno gusta mrlja
koja se cijedi s lista na list
s grane na granu
kvareći boje
cijeloga svijeta –

ti daleko ondje pod
vinski crvenim porubom zapada!

 

DANSE RUSSE

Ako kad moja žena spava
i djetešce i Kathleen
spavaju
a sunce je plamenobijeli disk
u svilenim maglicama
iznad sjajnih stabala, –
ako u svojoj sjevernoj sobi
plešem gol, groteskno
pred svojim zrcalom
mašući košuljom oko glave
i tiho pjevajući sebi:
“Sam sam, sam,
Rođen sam da budem sam,
Najbolje mi je tako!”
Ako se divim svojim rukama, svom licu,
svojim ramenima, bokovima, stražnjici
naspram sjenama izvučenim žuto, –

Tko će reći da nisam
sretni genij svojega kućanstva?

 

KRAJOLIK S IKAROVIM PADOM

Prema Brueghelu
kad je Ikar pao
bilo je proljeće

seljak je orao
svoje polje
sva raskoš

godine bila je
budna brujeći
blizu

ruba mora
zaokupljenog
sobom

oznojenog na suncu
koje je topilo
voštana krila

beznačajno
udaljen od obale
bio je

pljusak sasvim nezapažen
to se Ikar
utopio

 

LOVE SONG

I lie here thinking of you: –
the stain of love
is upon the world!
Yellow, yellow, yellow
it eats into the leaves,
smears with saffron
the horned branches that lean
heavily
against a smooth purple sky!
There is no light
only a honey-thick stain
that drips from leaf to leaf
and limb to limb
spoiling the colors
of the whole world –

you far off there under
the wine-red selvage of the west!

 

DANSE RUSSE

If when my wife is sleeping
and the baby and Kathleen
are sleeping
and the sun is a flame-white disc
in silken mists
above shining trees,-
if I in my north room
dance naked, grotesquely
before my mirror
waving my shirt round my head
and singing softly to myself:
“I am lonely, lonely,
I was born to be lonely,
I am best so!”
If I admire my arms, my face,
my shoulders, flanks, buttocks
against the yellow drawn shades,-

Who shall say I am not
the happy genius of my household?

 

LANDSCAPE WITH THE FALL OF ICARUS

According to Brueghel
when Icarus fell
it was spring

a farmer was ploughing
his field
the whole pageantry

of the year was
awake tingling
near

the edge of the sea
concerned
with itself

sweating in the sun
that melted
the wings’ wax

unsignificantly
off the coast
there was

a splash quite unnoticed
this was
Icarus drowning