ODJECI JUNAKINJE

Ima knjiga koje se ne žele odjednom prestati pisati. I nakon što su dovršene ljuljaju se kao zvono koje se polagano zaustavlja i pošalju još poneki odjek. Točno znam da se ta nezvana junakinja prvi put pojavila 21. 1. 2019.  i zadržala se kao svojevrsna prizma u kojoj se prelamaju prizori, na rubu unutarnjeg i vanjskog. Možda bi sad već trebala nestati, osloboditi prostor koji bi uvijek iznova trebao postajati praznim, Možda bi trebala ostati na tom rubu, jednog oka zaslijepljenog tamom, drugog svjetlošću.

1.

a onda je tih krijesnica već bilo toliko
da se morala zaustaviti –

ona navlači na sebe
kože mrtvih, pojedenih životinja
utrljava u kosu blato i pepeo
spušta se u pračučanj
i trlja neka drvca, ne bi li dobila iskru

vlažna su, drobe se –

udara kamenom u kamen
starim kamenom u kamen: hajde,
bljesni nad suhim lišćem!

no vlaga se probila iz dubine
svud samo hladni sjaj krijesnica

moraš ići za olujom, kaže sebi vučjim glasom
kad se uspije razdvojiti u dvije – dva štapića, dva kamena

pretvori se u krijesnicu, zadao je glas s mjeseca
moraš se gasiti tako dugo dok ne bljesne
zeleno svjetlašce

2.

bila jednom jedna
koja je ostajala gdje god bi došla

dijelila se, jednu ostavljala
ne režući pupčanu vrpcu

i sve više ih je bilo
sve se više pupkovina petljalo
i nijedna nije bila drugoj dijete
i sve su bile djeca

i uvijek je nenadano
dolazio vjetar koji nosi
nosio ih odnosio tek ponekad brojeći
uvijek pokrećući velika zvona

i sve je bilo zaglušna zvonjava

one ne bi znale
koja ide, koja ostaje
no vjetar je znao,

odnosio ih sve bez razlike