OSAM PREDMETA ZA PORTRET IBM

Snimao se film prema mojoj knjizi „U potrazi za Ivanom“ – ne, još jedna žena pisala je članak, pripremala neko događanje? U svakom slučaju, poticaj je došao izvana: mogu li opisati svoju junakinju pomoću predmeta? Zadano je bilo deset, no došlo ih je osam, doplesalo, a  s njima i neke sjene koje nisam pozvala, koje su uvijek sa mnom. Rado bih pisala još portretne poezije, no ničije predmete ne poznajem dovoljno dobro.

osam predmeta za portret IBM
(i za sjene žena iz moje obitelji)

1. (označivač stranica)

srcolik, graviran, lako prijelazan iz jedne u drugu gornjogradsku kuću,

(ovdje tako malo sačuvano iz brodoloma: svjetiljka čiji je zeleni stakleni veo razbijen u zakutku djetinjstva, fotografija žene u jahaćem kostimu)

zataknut između stranica finih gospođica koje se zanose svaka svojim virom –

(jedna je toliko dobro svirala da joj je obećan bijeli svijet iza obiteljske rešetke, drugoj su riječi pustile korijenje, pustile boje, halapljive hvataljke što slobodno plove kroz vene, stvaraju mora i otoke, šalju na dno ispod dna)

dok je srebrni označivač stranica lutao od korica do korica, zanos s prstiju lijepio se po njegovom srebru ostavljajući ga neumrljanim

2. (bez skladateljica)

ime na notnom svesku izaziva opet vas dvije da pružate glas jedna drugoj preko otvorenih klavijatura

(tu sam negdje s vama u sobi svoje učiteljice klavira pred uspravnim tamnim zvučnim  ogledalom, sretna što sam ipak stigla)

i smijete se kao što se djevojke smiju same sebi, jedna drugoj, cijelom svijetu i svom zanosu, zasipaju jedna drugu pretjeranim pohvalama –

upoznavši vas dodjeljujem vam nemoguće riječi, stavljam oko pasa zlatni lanac bez težine koji vežem oko pasa i sebi, vežem pa razvezujem jer možda ne bismo trebale ta svečana imena na koricama nego neko iz svojega stabla –

ali kako bismo mogle, okružene tolikim ukoričenima, i koliko je meni kasnoj trebalo da primijetim kako se uvijek odljepljuju, otpadaju od prstiju, ostavljaju za sobom bijelo, niste stigle primijetiti –

od bijeloga lanac vezujući oko pasa

3. (vinogradi)

putnički grozd, grozd kojem se putuje:

sjedneš u vlak i voziš se dok se drugi voze kolima, razmotavaju svoju veselu glad, stižeš do čokota i nestaješ među zvijezdama – i moja je majka prolazila vinogradima svojega oca i grozdovi su stvarali uzorke zlatne i rujne u njenim zjenicama, vinograd za djecu rađao u nekoj zemlji s više sunca u prstima, i svi su berači bili dobrodošli –

tebi njeno, njoj tvoje grožđe?

mlađa i od tvoje najmlađe kćeri ona je jahala preko livada kojih sad nema ravno u rat –

(grozd prevelik za oba dlana i noćna odrina nad kojom se razabire isti uzorak neba – ne tu, ne tamo! – dok izlazim s djetetom čekati snijeg prelijeva mi se preko dlanova svježim slatkim izobiljem, ledena berba)

4. (zvjezdano nebo)

uvijek isti par ruku razmotava svitak, a ona bezglasno ucrtava: ti budi zvijezda, i ti – nebo-postelja za one koji se neće vratiti

ako ga zaista dugo gledaš, ocrtat će se srebrn pucanj, ocrtat će se rijeka i most i skok –

svitak je za smione skakačice i njihov nijemi jezik,
ali onaj tko ga drži tako čvrsto, odmotava i smotava preko stola od teške trešnjevine, preko naslonjača za vlastitu smrt, preko polica i korica s glasovima sličnim svojem, ne može znati tu astronomiju

i ti budi tu – reći će mu ona ipak kad dođe vrijeme – među njima zvijezda sjevernjača

5. (cirkuska svirala)

svirala od zlata doziva lude životinje, šarene obruče vatre za preskakivanje – gdje si je držala, odakle izvukla, kamo pospremila i zašto je nisi ponovno iznijela na svjetlost koja joj daje ton? – hajde sad! odvoji se od onoga što radiš samo da bi prestala – ni kutija u kojoj ju držiš nije vrijedna tolikog glancanja, oblaganja tihim baršunom –

ne, sasvim sam sigurna da nije od mesinga umrljanog vremenom ni od papira obojanog slabo postojanim pigmentom, od triput je žeženog i nikad ne gubi intonaciju

ne zanosi se, opominješ me

sve je svejedno, vješaš riječi po stablima bolnice

ali na fotografiji koju izmišljam jasno se vidi da su trublje blistave i sićušne utisnute u koru i dokle god ijedno stablo stoji –

6. (venecijanski suveniri)

putuješ staklenim cvijetom, sadiš ulice, između latica niču ozarena lica i već ih hvata vrijeme, poriče tvoja obećanja –

što mi sad vrijedi vraćati se u nedohvatno, govoriš, bolje je pogledati kroz obično staklo, u dvorištu sitne životinje –

u ruci napola zaboravljen cvijet izaziva prste na posjekotine

7. (pa da nije za one dvojnice)

ne može biti slučajno da postoje i te dvije neodvojive svirale, dvojnice žveglice diple dvogrle dvojkinje vidalice, uvijek duboka terca kao pratnja, dvostruki zatajen glas

najlakše je tražiti ih po policama i ladicama, izvući iz nekog od skrivenih pretinaca neko davno ljeto sa štandovima, svirale koje ne sviraju, samo izgledaju poput onih u koje si pohranila glas –
no nije tamo ta pripovijest o zatajenom, osim ako je posvuda –

izdvajam pružam uzimam natrag zemljane, u zemlji pohranjen glas koji ne može šutjeti –

mogle bi narasti u brdo u grad u petlje i rotore u podzemlje prošarano vodom – nisi to predvidjela?

kod tebe one su predmet odložen na policu zatrpan prašinom i njenom djecom i samo bi dječja ruka mogla posegnuti za nečim takvim – ali nisu dječje te ruke, tvoja s pohabanim laktom haljine, moja s prstenom moći čije su se rune izbrisale u vodi –

posežemo i slušamo: škrta pobjeda u jednoj, u drugoj nemir kao terca –

8. (gornjogradski crveni bršljan)

moj crveni bršljan opliće se oko ulice za šetnju kroz ružu vjetrova –

zažmirila pa se zavrtjela: gdje god se zaustaviš vidjet ćeš otvoren put, a bršljan će te ovjenčati umjesto mrvicama rubinskim lišćem, voditi te do kuće koja jest i nije tvoja (u dvorištu krava i konj, pokraj ulaza mjesto za tvoje buduće ime, mitološki zapis u laganom neskladu sa stvarnošću)

onaj tko predsjedava stolom iza tvojih leđa čupat će latice ružama, ali ti ne znaš, ne možeš znati, nastavljaš se vrtjeti kao zvrk dok traje bršljanovo svjetlo