OTISCI TRENUTAKA: SIJEČANJ ’23

što s početkom? – neka bude kimono, dan-tkanina
bez rezova, nerubljenih rubova

znaš da je premalo
znaš da je potrošeno:

to stablo napola suho, taj let pred bijelom fasadom skriven mrakom,
taj glas koji zapitkuje: što imaš još?

žeđ i pješčani sat, sasušen bodljikav ostatak jeseni za koji zapinjem –

netko pruža pregršt izvor-vode: svi tvoji crteži, tako sigurni!

ja sam opasno istanjen mramor kroz koji se ponegdje probija svjetlo –
u prvom danu  – koliko često nastaje prvi dan,
razotkriva se pokraj vode?

tvoje dobre odluke? –
močvarna bića, rastaču se, ne uspijevaju se stočiti

u prvom danu
prestrašeni pas zahtijeva dozu utjehe dok vani ne prestaju male eksplozije

potočić pijeska, nestala lica, svjetlucanje –
povorka tekstova na mjestu gdje su bila vrata bijele sobe

 

slučajna pojava u zemlji mušica

ulijeću u krug
te pripovijesti
te rasprave
tog romana
kojemu unatoč svemu nedostaje duboka crna

svejedno im je
svejedno i kad nasrnem na njih biljnim otrovom,
ionako pobjeđuju:

ovo je naša soba
naša šumaprašuma
možeš nas se riješiti samo ako izbaciš disanje, zeleno disanje
iz sobesebe

(i još poučak o cvjetanju: na tlu, izgubivši oblik, izgubivši živu boju
cvijet malo pomalo sve je manje nalik na cvijet – a cvjetanje traje)

 

 (iz daleke zemlje)

dani razvučeni i kratki, bazeni s premalo ribe, poneki san, neosporiv u anakronosti:
takva sunca odavno već više ne –

tebe guta sitna kartografija
tvoja zemlja smrzla se na papiru
tek neki glas, naivan i bijel, javlja se umjesto snijega –

ovdje zapovjedi s kojima se treba boriti,
stari pas koji se budi usred noći i obrnuto diše,
predmeti koji zovu da ih se izbaci na ulicu,
koraci u tijesnom, ptice samo u tekstu –

uspostavljam ipak daleku zemlju,
premda su sva vrata staklenog labirinta u lunaparku zatvorena,
i gledam kamo bih poslala papirnate životinje žigosane zimskim svjetlima,
za koje nemam ni zimskog ni ljetnog boravišta

 

i onda bez koprene:
sav taj bol
sva ta bol

u sredini je
gola talionica
usijana nedodirljivost
krik koji gori ne uspijeva izgorjeti
stablo svijeta u plamenu

ne procvjetavši ne donijevši ploda ne razlistavši se

(neka prastara priča: zatvorili je u kulu usred mračne šume i nije došao nitko i nije došao nitko i zlatne pletenice postale su bijele i vjetar je gomilao prašinu u oblike tuđe i potrošene čak i vjetar no ona ne zna ne može unaprijed znati prisvaja ih usvaja pokušava užasava se – preostaje ti smrt kaže smrt uvijek preostaje)

 

opet ćeš govoriti o cvijeću?

o zrenju koje će se dogoditi ili se neće dogoditi, još se ne zna –
i onda odjednom imaš novo lice u zrcalu:

hej, gledaj, gotovo si zaboravila svoje bijele lijehe,
a mogle bi niknuti prohladnim zvukom!

hej, gledaj, na dlanovima imaš tirkizno more od stakla
– u nepoznato, u neizvjesnost! –
još jedan komad rijetkog nakita
za skrivenu riznicu koja niče pod mjesecom –

drugdje je drugo –
zaustavivši prste i njihovu sućut:
ne idite u mrak iako vam se osmjehuje
pokazuje da se zna osmjehnuti na tren ali poslije –

eto, takav je to vrt, takve sove u njemu pjevaju

 

riječju na riječ –
za svaku izdanak, zrcalni glas –

hoćeš malu budućnost, zrno pijeska?
možda osvit, ružičast dan rastegnut preko neba?

topli izvor, pjenušave minerale,
otok u brzici, zaobići će, stići će –

iz nepostojanja,
nijemosti –

riječju na riječ
iz sjećanja:

titrav žar ispod kože,
koliko dugo?

iz dlanova rastu velike slobode,
vlati nevidljivih trava

dlanom na dlan,
danom na dan?

noć u kapima
na staklima nemoguć
život načas stvaran večer
s ružičastim vriježama
od svile

svileni vibrafon
zbunjenost koja se zaogrće ponavljanjima

bijegom na bijeg?

bezbroj kapi na staklu,
u svakoj kapi po jedan otok

 

imaš li išta svoje?

svoju privatnost svoj prozor svoju pustoš svoj val nasred mora?
kuglice tišine izmiješane s purpurnim tminama u grozdovima
nevidljiva spremišta za sve što nije što smije što ne smije biti?
dogodi li se ponekad da imaš komad prašume
i sav bučni život u njemu?

imaš li išta svoje?

grmlje koje te zakrili zdravim mirisom kad ti nestvarnost priđe preblizu?
malene blistave štitove od ispražnjenih riječi usvjetlanih ponavljanjem?

imaš li išta nakon što se zatvore za tobom
vrata skrovišta u kojemu su tako dugo uspijevale trajati nepriznate sjene?

praznih, koliko praznih ruku?
kućerak, sasvim malen, svoj zagonetni superlativ?

i koliko daleko treba otići da bi se na raskrižju svih strujanja moglo
zatvoriti oči, u neznano reći: sad dođi!

 

u to doba noći soba se naginje
pod postaje grbav u svim zrcalima –

ne, nema zrcala, samo police,
vrijeme nagrizeno neuspješnim razvrstavanjem

dovlačiš nevrijedne stražare da te tlače
nema vreće pepela dovoljno velike da te sakrije

čak i pokušavanje klone
pod teretom tog pregalaštva
te prenapregnutosti

što čitaš? pita noćni svijet
ni jedan jedini listić čitljiv
u tim gomilama, samo nagnutost:

nagnuta površina čaja
nagnuto staklo koje se tali u visokim vatrama
ponekad se noću čuje neko kuckanje,
to se ruši svijet

ionako si ovdje gotovo posthumno,
šušti preostali život s polica,
ionako je svega toliko previše
da je najlakše izbaciti tebe

 

imaš spremnu priču kao mali vlak u lunaparku
i ne uspijevaš uskočiti

stvarnost postavlja svoje vagone,
ne sviđaju ti se njeni dosadni grafiti

smo malen izlet, moliš, malo prave tajnosti

čeprkaš po poznatom glasu,
tražiš zlatne ključeve, nalaziš? gubiš?

vraćaš se kućici u kojoj se prodaju karte
ali imaš pogrešan broj godina
neodgovarajuću iskaznicu za taj život

čeprkaš po poznatom glasu, tražiš pukotine
pretpostavke su krhotine boca
razbijenih u noći s petka na subotu

još ne umireš, kaže ti noć,
još ne umire ni tvoj pas

 

sve se može popraviti, pjevuckaju plava svjetla –
popravite me, istalite me iznova!

ponavljaju: sve se može, sve se može –

svijet koji se pokvario pa zapinje preskače
ponavlja poriče mogućnost popravka

što će ti cijeli taj maleni grad koji si imala pa izgubila,
pita zbor iz palijativne vergl-kutije,
dovoljna je skulptura koja se zanimljivo vrti uz rijeku
što će ti cijele stranice iz nasilu pročitanih knjiga,
dovoljno ti je da znaš sva svoja slova –

ah, dovoljan bi mi bio sasvim običan san!

 

ali tu je jezero

hej, zrcalo, zrcali me!
kakva jesam
kakva jesam?

nemoj mi reći
što ne želim da jesam
sva izvanjska

hej, zrcalo, zrcali me bijelu!
ne tu pretrpanu stvarnost iz koje ne znam –

izađi me!
iznesi me!

u druge riječi, u drugo staklo

(nekoć bi bilo jutro i pitala bih kristaliće na stolu za smjer
rekli bi mi: sve je u redu, šuma je tamo, mi smo tu
zazvučale bi žice zabrujala slatka očekivanja
tajanstva kao oblaci na šumskoj stazi: udahneš i potrčiš

nekoć bi bilo jutro i sporost i bezbroj vrata u tom predvorju,
kuća-kolijevka, ušuškanost snijegom

ptice boje neba, zvijezde nad gradom

sad imaš taj zahtjevni voćnjak-povrtnjak, svrsishodan,
osjetljiv ovisan o koječemu što nije ni kiša ni sunčev sjaj
i moraš ga voljeti, zalijevati ljubavlju –

a ti uporno žudiš za jezerom koje čuva tvoj bijeli odraz,
i do kojeg sve teže uspijevaš sići tim razlomljenim puteljcima)

 

evo me, kažem, ali ne kažem dovoljno gusto

ne kao magnetski kamen koji drži težinu
toliko puta veću od svoje

nisi tu, bruji rijeka ispod prozora –

evo me, kažem tihim predmetima
uokvirenim krugom svjetla, crnim rubom stola

nema te, kažu stvari,
ne dodiruje nas tvoja misao

hermetički je zatvoren pješčani sat koji miruje
kao da ne postoji vrijeme,
toliko nakita koji zahtijeva popravak

ovo je naš raspored, kažu,
naša tiha prašina koja umekšava rub,
kakav je tvoj, kakva je tvoja?

raspoređujem se u redove,
popis spava u kućici od kartona,
namjere lelujaju u struji poput krakova velike meduze,
nosi ih ulica, ne odnosi

danas je danas, slažu se okomice olovaka
umetnutih u prastari stalak ukrašen krugovima

krug je iluzija, kažem, stalno se radi o spiralama
i pitanje je samo na kojoj točki, u kojem smjeru,
koliko daleko –

i koliko je odmaknulo rastakanje linije u oblak –
(mušica? sjemenki? bezimenih čestica koje ometaju dah?)

 

to je sivi zid
koji se podiže u nedogled,
slijepih prozora, neotvorivih –

to je strujni udar koji čeka na pragu svakog sna

ne potiskujem te, kažem bezimenoj sili, izađi na otvoreno,
mogu i cijeli dan potrošiti na borbu s tobom!

u trošenju je stvar, kaže tama,
za svaki loše potrošen dan jedan slijepi prozor,
red sivih opeka

bila sam u tuđoj zori koja svijetu oduzima težinu
pretvarajući ga u vedro kraljevstvo mrtvih
vidjela vidljivi svijet kao krijestu nevidljivog, nije li to dovoljno

za prolaz

makar i u tijesne slike, samo da su onkraj budnosti?

 

kroz zapreke

do trenutka kad više nije jutro
i hladno more svjetluca u svim bojama

obilaziš ga,
pokušavaš odlijepiti korak od staze
zamjenjuješ svoj za tuđ zimski vrt

i sve to traje,
kupalište ostaje jednako besprijekorno privlačno,
tvoje tijelo jednako suho

pa hajde, pokreni se već jednom zaista!
cvrkuće sve što može cvrkutati

čekajte da sredim još djelić zbirke naplavina,
čekajte da –
prestani nestani, ponavljaju moj stari stih
a kad nestanu bijele ptice? uzvraća im prošlost

i pred nama je još jedna zapreka