OZALJ, ZELENA RIJEKA (tražeći tragove Slave Raškaj)
Gdje jesi, gdje nisi – pred zelenom rijekom, usred proljeća, u neuračunatim danima, računajući koliko još minuta do sna. Potrošivši riječi, ponavljam cvrkut: hej, hej, zelena rijeko, zelena, zelena! – U ono doba nisu znali liječiti ni duhovno ni tjelesno, zato smo mi sada besmrtni.
Ona se boji svoje krilatosti, boji se ptice-djeteta u sebi, pa će zato sjediti u istočnjačkom položaju, ona je žena s Istoka.
Sve što nisu znali liječiti, oni su zatvorili, primijenili nekakve „ovoje“, bolje je ne znati kako.
Ona je ležala pokopana na bolničkom groblju, ali mi sad znamo bolje, pa je dobila lijep grobek s ogradicom u dvorištu crkve. A sličice smo nagurali jednu uz drugu na jedan jedini zid i rekli: eno i molitvenika s njenim imenom, to je sve što je tu. I gdje su sve ostale stvari, njene stvari za život?
(Došao je veliki mačak i istjerao me s mjesta pokraj rijeke, no ionako se bliži doba kad rojevi plešu, mušice poskakuju na nevidljivim trampolinima, gore-dolje pod zlatno srebrnim svjetlom.)
Njene stvari. Pojas, na primjer, koji je navodno stalno otkopčavala, bacala pa podizala, opet se vezivala? Neke cipele za penjanje po gudurama, lijeva i desna? Ukosnice, suknje, podsuknje? Sigurno šalice, servis za liker u plavom i zlatnom, čaše za ruže?
(Kako svjetlost vani blijedi, tako mušice postaju teže.)
Četke i češljevi, pribor koji ju je slijedio od postaje do postaje –
Ništa ne mogu naći, no čini se da stršljeni stanuju u zidu ove kuće, stalno ulaze i izlaze kroz pukotine. Ne mogu je naći čak ni ako se suočim s praznim vremenom, s njenom rijekom, biljem i mušicama… Njena kuća s početka nije bila prazna, ljudi su dolazili i odlazili – kao stršljeni kroz rupu – dobrohotno se osmjehivali, usnama oblikovali brze nizove znakova koje je trebalo odgonetnuti. Kuća koje već odavno nema.
…
O ludilu?
Tko vam kaže da nije mislila metaforički kad je govorila kako se boji da će se pretvoriti u pticu? Jer boji se svatko koga stvarnost ne drži stalno u prizemlju. I tko vam kaže da kao „žena s Istoka“ nije tražila svijetli red i ravnotežu praznine, kao što su činili mnogi drugi, tad i poslije i sad? Stvari je razbijala – koje stvari? koju sputanost? Oko mene su ponekad letjele stvari, a nitko od bacača nije završio u ludnici. Svoj siroti pojas je otkopčavala i zakopčavala, kaže netko – tko zapravo, imenom i prezimenom? – no to ne znači da je gola jurcala stubištima, puteljcima i livadama. Dobri ljudi, rado bih dobila odgovor na još neka pitanja: zašto je ludnica postala vlasnik tolikih slika naslikanih prije ludnice, pa i slike koju je naslikala roditeljima kao dar za godišnjicu braka? Krivo drvo je bila, za bacanje noževa?
Zamišljam što zamišljam, svatko zamišlja po svom.
Ali hej, vi s popisa literature na kraju kataloga, ne biste li otkrili svoje izvore? Kada, kome je njen brat u navodnicima rekao: samoća joj je padala sve teže? I što to uopće znači? Svakome tko poznaje samoću ona ima običaj padati, sve teže sve dublje, do zemlje, do vode, do dna pada i kroz dno, zvečeći i ječeći dok pada… A prepoznavanje rastrojstva izborom motiva krajolika uopće ni ne vrijedi stavljati na stol – taj kartaški stol, tu igraonicu gdje udaramo jedni na druge slikama.
Ali zapravo nikoga nema i nitko ne udara, samo ptice pjevaju i pjevaju niz rijeku.
…
Spaljena pisma, pokopana pisma, pisma zagubljena u dalekoj daljini zemalja i nasljedstava – to je nijemost.
A što ako je imala sasvim jasno usmjerenu ambiciju? Što ako joj je dosadio taj Zagreb i njegovo šareno maljanje, više nego ijedan ljubavni zaplet? – Ovdje je čeka kočija, vozi prema kući na brijegu. Neka sjenovita soba, neki otvoren prozor, val mirisa, svježih i slatkih, sve dok –
(25.-27.4.2019.)