PIŠEM TI IZ DALEKE ZEMLJE
Četiri fragmenata iz zbirke pjesama u prozi “Pišem ti iz daleke zemlje”, inspirirane davno pročitanim tekstom iz zbirke H. Michauxa Plume, započete u proljeće 2019. i (možda) dovršene u rezidenciji za pisce Art OMI (SAD) u listopadu 2021. Rukopis je dobio nagradu “Tea Benčić Rimay” i bit će objavljen kao knjiga 2022.
34.
pišem ti iz daleke zemlje u kojoj se svaki dan svatko malo promijeni –
pretpostavljam da je i kod tebe tako, no nadam se da se nećeš promijeniti toliko da ne razumiješ moj jezik –
ne, nadam se da se nećeš promijeniti, unatoč količini bivših i budućih dana –
…
ali ponekad se i ja promijenim toliko da uspijem izaći iz svojeg beskrajnog grada – ulazim u mali grad od bijelih kocaka i pokušavam posaditi zvonike – no ne hvataju se tla, odlijeću ili otječu –
kako ću sad zvoniti, pitam poslije ne znam kojeg već pokušaja – uzmi nešto što se kreće, stoji u knjizi uputa – vlakovi, brodovi promiču pokraj malenog grada, ne zaustavljaju se – možda krdo zlatnih ovaca, rujnih goveda, neka takva neumjesnost?
ne mogu odustati od zvonjave pa je ispisujem – čuješ kako zvoni moja daleka zemlja?
35.
draguljarnice su posebna priča – ponekad nema baš nikakvog drugog načina pa otvaramo – otvaram – ta vrata –
(ah, kakva vrata! dijamantna stakla i dragocjeno drvo, svaki put isprepleteni u drugačijem uzorku!)
stupim pred prazan pult i širom otvaram oči – nije potrebno ništa govoriti, sve je jasno i odavno utvrđeno, samo slika u mojim očima mora biti jednako jasna i utvrđena –
radi se o plavim draguljima, nemam drugih
radi se o crvenima, oni su mi jedini –
i puštam, prepuštam ih draguljarnici, da im napravi prikladan okvir od svojih dragocjenih metala –
strepnja da ih na taj način gubim ne može se izbjeći pa brzo zatvaram oči, prizivam iznova, isto i ne-isto – nemoj, šušti zlatna šuma draguljarnice, ne još! – ne boj se, kuckaju njezi vječiti satovi –
ne znam bi li ijedan komad tog nakita mogao preživjeti put kad bih ti ga htjela poslati kao znamen svoje postojanosti –
slabo su otporni na obična svjetla, no svi to znamo, davno upozoreni – ipak svatko prisvaja svoje, pokušava odnijeti u višestrukim baršunastim kutijama –
obično ih uspijevam prenijeti do svoje kuće relativno cijele, no ne znam hoću li se ikad usuditi prepustiti ih neizvjesnim uslugama dostavljača – zasad ti šaljem ovaj izvještaj i nadam se da ga vidiš plavo, da ga vidiš crveno –
36.
pišem ti iz grada u kojemu ponekad sanjam zidine, mnoštvo kula i u svakoj vrata: mogućnost otvorenosti, mogućnost zatvorenosti, uredna smjena straže u malim stražarnicama i domaćinska vatra –
pišem ti i prizivam trenutak u kojemu se ruši poredak pa se vrata otvaraju i zatvaraju proizvoljno, stražari s povezima preko očiju naslijepo tumaraju prolazima, a vatra – vatra je u peru kojim ti pišem?
ali zapravo, ovuda prolaze samo oblaci pa se događa da ih počnemo slijediti, odjednom jednako lagani – da bi se pisalo pisma s početkom i krajem potrebna je čvrsta podloga, no vjetri ne žele znati ništa o tome –
pišem ti iz zemlje koja se još jednom posve promijenila i nimalo ne nalikuje onoj iz koje sam ti počela slati pisma (istina je da bih htjela polijepiti more po zidovima, no problem je u tome što ih teško nalazim ispod svih tih ormara i polica)
pišem ti iz daleke zemlje, kažem, premda ponekad zajedno sjedimo pod svijetlo žutim mirisom hirovitog grmlja kojemu ne znam ime
38.
to je zemlja koja se pali i gasi – kao svjetionik, ali ne toliko pravilno – ponekad uopće ne mogu naći mjesto s kojega ti pišem – ponekad vrlo stiješnjena, između biljaka koje loše podnose promjene godišnjih doba i neobavljenih poslova –
je li uvjetovana tvojom? ako nigdje ne nađem procjep za sliku tvog boravišta, hoću li moći uspostaviti mjesto s kojega ti pišem?
danas ti mogu reći da se još ništa ne zna, još se nije održala primopredaja boja, no postoje neke nade i očekivanja, i možda će doći dan kad ću ti s lakoćom govoriti o preobrazbama –
zasad samo još hrđave šipke drže pročelje kuće koja je nekoć bila modra i zelena, a stare drvene rolete iskrivljeno vise iznad zastave koje nema –