PLEIN AIR

Mrtve prirode su o vremenu. Ono što u stvarnosti najbrže propada na slici traje kroz stoljeća. Riba, limun, grozd. Ili cvijeće. Probrano i besprijekorno svježe, blista uhvaćeno u bistrom trenutku, pa čak i gusjenica uhvaćena na stabljici, pa čak i kapljica rose. Stojiš pred njima i traješ na njihov način – neko vrijeme.

Plein air je drugo. Ne neki balkon ili otvoren prozor, pa čak ni terasa nad morem nego – potpuna izloženost. Proljetnom vjetru koji savija trave i makove, sunčevom sjaju koji rastače i ponovno uspostavlja boje. Svud uokolo prostranost neba i zemlje.

Plein air nije isto što i zaustavljen sjaj kratkotrajnog, paradoks buketa i napola oguljenog limuna, plein air je uranjanje u vanjsko, utapanje u trenutku, kao da ga se tako može učiniti beskonačnim – i zar je sve slikarstvo tek igra s vremenom?

Samo profano slikarstvo?

Ili ipak i sakralno, ono koje u linearni slijed unosi povratak, prikazujući svete prizore kao da se događaju u slikarovom sad. Tu i sad, kao vrhunski razumna nerazumnost. Jer zašto bismo povjerovali u nelogičnu, omalovažavajuću pretpostavku sveopće gluposti ljudi u prošlosti? Naravno da su i naručitelji i slikari iz davnih stoljeća znali da su kuće i nošnja u drugom vremenu i prostoru bili drugačiji od njihovih, no ne razlikuje li se sveti trenutak od svih drugih trenutaka upravo time što je slobodan od spona sitničave stvarnosti, uvijek iznova moguć pa prema tome bezvremen, pobjednik nad vremenom, i nije li to jedina prava božanska moć? Stari majstor, mudro i nelogično, unosi ono što je sveto ravno u svoju svakodnevicu, pod svjetlo običnoga dana, i tko bi mogao dokazati je li mudriji on ili njegov kasniji kolega koji se pokušava utopiti u nekom takvom, jednokratnom svjetlu uzdižući ga do apsoluta – nekom svjetlu poput ovog koje kroz mlado lišće proljetne krošnje sad pada na naše dvorište…

Sav život, izlaženje na kraj s vremenom?

(2012.)