PONOVNO MELVILLE

Ponekad neka pjesma nastane kao pratnja drugom poslu, kao uvođenje nužne ravnoteže. Ispravljala sam početkom godine jedan prijevod nekih Melvilleovih priča i odjednom se sjetila da “Encantadas” (“Ukleta ostrva”, u prijevodu koji sam imala) spadaju u samu jezgru mojeg iskustva čitanja. Davnog čitanja,  na početku cijele priče. No na tim morima vrijeme je vrlo relativna stvar…

PONOVNO MELVILLE 

ah, koliko sam putovala tim malenim morem
da bih došla do istih ukletih otoka!

eto ti mjerila! smiju se morske sirene

ali slušajte, opet je svega previše,
moram  izvesti svoje jato brodova na pučinu
na istovar –

one pjevaju i podižu valove,
morske baklje koje se rasprskavaju u bliješteću pjenu:

evo ti sunaca koliko hoćeš!

njihova pjesma je ulje, pogonska tvar:

ne boj se, nismo ti propast!
kao ni  ukleti otoci sa svojim ludim životinjama –

smiju se igrajući se potapanja

i zašto se uopće toliko veseliš starom putokazu
što će ga naši vjetri zavrtjeti –
                zavrtjeli su –
                               vrte uvijek iznova kao zvrk –
zašto se veseliš kad ga ne znaš slijediti?

slijedim ga, kažem, no ti pretrpani stari brodovi…

nisu brodovi nego ptice!

uzgojene, pitome, ne znaju ništa same –

moraš ih naučiti da lete, to čekaju, zar ne?