PRED PUT

pred put, još uvijek nestvaran, bezbroj uputa – kako bi postao stvaran /
uvijek najprije još malo tišine – zatim ponešto o netrajnosti vrtova, nedovršivosti svakog oblikovanja? /
ponijeti barem jedan kamenčić za san – nešto krhko, nešto nepovratno? //

imaš samo pola sata za pretvorbu – u popis, u putničko biće ///

pišem: nešto za čitanje

poslije će doći predputnička noć, njena kratkoća

je li i ovo trenutak za pišem-ti-iz-daleke-zemlje?
riječi-skrivalice, mrlja kave na stolu, oskudan popis, bez detalja: koliko vune? plave cipele, da ili ne?

zagrijte mi pod i povucite zastor-kišu da napokon mogu spavati!

oni koji su umrli gledaju me iz mora –
ne želim obalu tog mora, ometa mi pogled na rivu i barke koji će biti pred prozorom,
njihovu zvonku pjesmu zarobljenih lukom

zarobljenost lukom? – ah, dajte mi još neku dobru pjesmu za interpretaciju! – ne, ne sad, sad putujemo, ovo je početak putovanja, treba ostaviti psa –

oni koji ostavljaju znaju-mogu, ja loše ostavljam – oprosti mi, kažem
brzo ću se vratiti, kažem, a oni nijemi prijekorno i ožalošćeno odvraćaju pogled – sve vunice tog gnijezda – korijenje koje žeđa prošlu i buduću žeđ

nisi dovršila, šuškaju papiri, uzmi nas sve, fotografiraj nas, pospremi, spasi! – jer propast nikad ne prestaje, nikad ne odustaje –

oproštajni pozivi? oproštajni ručkovi, izlasci, razgovori? – samo dva tjedna, svijete moj sićušni! –
ukrcat ćeš se na brod! bez daha posežu za starim citatima: zaroniti znači umrijeti, izroniti – svjetlašce? – ne mogu ponijeti – nikakvu opremu za vrt

moram ti reći da neću trebati više od zrnca tvoje prisutnosti, govorim svakome i nikome – i evo njih, mojih sklepanih pomoćnika iz bajki, najvjernijih suputnika, javljaju se u zrncima: jesi li zapisala iglu i konac, jesi li zapisala pribadaču? i čime ćeš prati sve što zamažeš, čime brisati? –

s druge strane dana pjesnik ponavlja: oče, oprosti! (dok se oni igraju odjecima, dok sićušna mušica leti po stranicama), ali ja ne mogu tako ozbiljno, nema nikoga kome bih rekla: oče! nikoga s kostima, očima, riječju, oh, velika univerzalnosti, nije danas za tebe dan! – ipak zastajem, nudim tumačenja, dok mi plava vila sjeda na suprotni kraj pera: značajno od beznačajnog?

zar ne vidiš da odgađam, bacam visak u rascjep između tu i sad, pokušavam ostaviti otisak koji će povući iz mene sve suvišno? – vrijeme je isteklo, objavljuje anđeo, i sreća je što imaš novu bateriju u satu – i još samo kad ne bi tako lako zaboravljala dobre odluke, i tako lako i uporno padala i posrtala –

drvena ne zna ništa reći, jer ona je najviše ja –

dokle smo došli s pripremama, javlja se džin iz svjetiljke – na papiriću piše šparoge, piše brokula, piše sir, pogrešan papirić –

u svakom trenutku možeš prestati, citiraju svi zajedno plamičak s ruba šalice – prestani, nestani, odjekuje drvena, jer ipak je njezina zadnja – – –

i tako sam još jednom zamijenila svijet popisa svijetom preslobodnih asocijacija, a vrijeme od toga nije stalo

(26.4.2021.)