PRERANO DOLAZIŠ, ZORO

bio je vjetar na površini mora kretao se lako kao sjena –

bili su sutoni koji traju preko vlastitih rubova –

nijedan trenutak nije bez boli pa ipak se ona utapa u trenucima –

bio je lud samotan smijeh nad ponoćnim riječima

i oblak koji je razlomio ljeto

 

bilo je bezbroj lica u prolazu, najljepša su lica koja ne ostavljaju trag

bile su žarke boje kakve stvari i nestvari imaju samo kad su nove

bila su popodneva uvijek s barem malo vjetra

živjela bih na otoku, govorila sam, povjerila vjetru svoju povezanost sa svijetom

 

bila je lagana ljetna glazba uz koju slova plešu, i zlatokosa ljetna djeca

bilo je nisko sunce koje se probija kroz val, čini ga prozirnim

bile su riječi preobražene drugim glasom, dvoglasne

 

kamo ćeš otići, što ćeš učiniti, pitale su mrlje svjetla i sjene na jutarnjem puteljku –

bez odgovora stigla do odlaska –

 

djeca i crni pas trče između borova

sjene platna nategnutog između rešetaka strehe plešu na vjetru –

to je sad, najčišći sad pod utihlim zvonom