S ONE STRANE PRUGE
Ljepota propasti, prepuštanja, stagnacije koja se neizbježno pretvara u propast – postoji li?
Prostori s one strane pruge, obijeljena ograda od derutne cigle i nabacanih kolaca, uredna bijela kućica između dvorišta na kojima se gomilaju vozila previše nalik otpadu – ne, ne trebaš viriti kroz pukotinu, otjerat će te prijeteći pogled, opća bodljikavost, bodljikavost biljaka koje se probijaju kroz kolce i plotove, bodljikavost krovnih letava koje su ostale bez pokrova, i čemu uopće služe te građevine, pokrivene kao i raskrivene, te hrpe mrtvih stvari iza ograda, sitno gomilanje?
Ljepota? Oštećen zid uz nasip po kojemu idu vlakovi – onda odjednom hrpa starih pragova i tračnica, kao da nikakvi vlakovi više ne voze. I samotan lik u crnom.
Svi likovi ovdje su samotni.
Neko vježbalište s previše žarkom fotografijom na vratima, iza njega još jedno dvorište na kojem se gomilaju ostaci predmeta, još jedna napola-ruševina? – što se tu može dogoditi? Neke pripovijesti jednako otrcane, sklepane, besmisleno zapljusnute vapnom? Neka pseća njuškanja, rovanja ne bi li se našlo nešto skriveno, nešto jestivo. I netko je nekoga udario, i netko je nekoga pomilovao, i netko se smijao, i prizivalo se one kojih nema i lupalo po sitom trbuhu. No od svega toga nema ni traga.
O nekom ostavljanju traga, o sitnim pomacima? O nekome tko svakog dana baca iz vlaka nešto jestivo, na istom mjestu? I nekome tko prolazi uz prugu kao osjetljiv živ uređaj za mjerenje promjena? Pa može primijetiti da se još neka cigla odlomila od oštećenog zida, a može se i popeti na hrpu pragova i tračnica, zataknuti u nju svoju zastavu od plastičnih vrećica?
Zastave?
Nedaleko je staza uz koju su izvješene zastave gradova, neke sa zvijezdama, neki s heraldičkim životinjama. Ne, nešto drugo! kaže taj netko iz ulice uz prugu, opsjednut malim promjenama: umjesto orla neka bude jastog (u spomen na onog što ga je ekscentrični pjesnik nekoć vodio u šetnju nekim drugim gradom. Umjesto lava neka bude – kokoš. Donosi ljestve, u kombinezonu neke gradske službe lijepi novo preko starog, taj pripadnik tajnog društva mikromijenjača svijeta. Podešava naprave u fitnes parku tako da pomalo izmiču očekivanjima…
Još postoji stražnja strana botaničkog vrta i neke biljke koje su se sasušile prije nego što su uspjele pokazati privrženost rešetki s kojom su trebale stvoriti sjenicu.
Oskudan je to svijet i teško ćeš dokazati svoju početnu tezu. Tu si jer jesi, kao što su drugi ljudi na drugim mjestima, premda su ih neki treći napustili. Na kraju dana zavučeš se u topli kamen svjetiljke i zaključaš vrata.