ŠETAČICA NA KIŠI – PRIČE O DUHOVIMA (1)

Išla je kao što ide svakog dana. Kroz kvart, valjda do dućana. Po voće, nešto za malu glad. Padala je kiša. Sjećat će se da je padala kiša. I kako ide ulicom, uskim putem između skele i biciklističke staze.

Kiša je, nema mnogo ljudi. Usko je, ona ne može ne primijetiti. Tog čovjeka. Tek pomalo nalik onome kojeg nema.

Možda samo ona vidi sličnost? Jer očito je niži, mekši, a i pokreti nemaju onu skrivenu nespretnost – ako se dobro sjeća? Sjeća se.

I onda taj pogled. Njegov pogled, pogled onoga kojeg nema. Sve ostalo postaje lelujavo, sve to što je tuđe: prekratke ruke, predugačak vrat – jesu li uopće stvarni? Samo pogled je stvaran.

Ona prolazi, ne zaustavlja se. Najradije bi se okrenula, potrčala za tim muškarcem, rekla: mi se odnekud znamo? Samo da ga može uhvatiti za lakat. Opipati, provjeriti taj lakat. Čuti glas. Jer ako ima glas –

Okrenula se za njim, ali nije potrčala, leđa u sivoj jakni stopila su se s kišom.

Ne luduj, zaboravi! naredila je samoj sebi. I nove su se sličice počele nizati uobičajenom brzinom: vozač istovaruje mlijeko iz dostavljačkog kombija, luda starica razgovara s bankomatom, majka vodi za ruku dijete u prevelikoj šarenoj kabanici.

No jednog od sljedećih dana – opet je padala kiša – srela ih je nekoliko. Starijeg muškarca s francuskom kapom, mlađeg muškarca obrijane glave, starca blagog osmijeha s vrlo starim, bolesnim psom, mladića malo uglatih pokreta, lica zasjenjenog kapuljačom.

Ne možeš tako zuriti prolaznicima u oči, upozoravala je samu sebe strogim unutarnjim glasom koji jest i nije njen. Ipak je zagledavala – a iz očiju bi bljesnuo onaj pogled. Ne, nipošto ne iz očiju svih prolaznika. Ali udio onih koji bi je tako pogledali bio je zabrinjavajuće velik.

Nikoga nije uhvatila za lakat, nikome postavila pitanje: mi se odnekud znamo? Odgodila je, odložila u stranu cijeli taj problem. Jer imala je toliko drugog posla.

Onda se dogodilo da je stajala u pošti, malenoj kvartovskoj pošti, a u tom tijesnom prostoru u njezinoj je blizini stajao muškarac ni po čemu sličan onome kojeg nema. Okrenuo se u nekom trenu prema njoj, upitao je li tu samo jedan red za sve šaltere, nije bilo ničega osobitog na tom suzdržano ljubaznom licu. Razmijenivši s njim nekoliko riječi, zadubila se u poštansku ponudu brošura i knjižica. A onda ga je slučajno pogledala opet – i iz očiju je bljesnuo njegov pogled.

Trenutak je trajao dovoljno da stisne kovanicu u džepu čvrsto do boli, njen djetinjasti način da se uvjeri u stvarnost stvarnosti. Kad ćemo razgovarati? upitala je, no pogled se ugasio, licem se raširio rastresen osmijeh, sama uljudnost – nešto ste rekli? Prazna ljuštura, pomislila je. Ne, ništa, nema puta odavde tamo. Bio je njen red da priđe šalteru.

I toga dana padala je kiša.