SILBA BEZVREMENA (1)

Stare krivulje, nove kratke okomice: shematski prikaz raslinja u parku ispred kafića koji se danas zatvara. Zbogom, ljeto! Ali ljeto je još tu. Grane se jednako lagano ljuljaju, kao da se nikad ništa neće promijeniti. Samo ovdje svaki dan ima zlatnu jezgru u kojoj vrijeme stoji?

Zatim večer u kojoj se gase opaka ribarska svjetla pod niskim nebom. Pomalo sparna dvorana: tekući pod, zidovi od školja. Plesni korak? Iz neke prijašnje večeri dopire glazba i topla zadihanost.

Maleni svijet obalnog kamenjara: sićušna mladica bora raste iz pukotine. U drugoj pukotini vrt: nešto što cvjeta sitno ljubičasto, nešto što se u pravilnoj ljestvičnoj simetriji prelijeva od crvenkastog do žutog, nešto što je naizgled suho-igličasto i još zupčasti list koji podsjeća na maslačak. Bez ironije? bez osporavanja? Botaničarski činjenično (iako baš botaničarska znanja tu nedostaju). – Metafora, metafora! smije se čopor nevidljivih bića iz valova. Obično ne-ljudsko veselje malenih božanstava prirode. Drugi, vrlo ozbiljan akademski zbor osporava veselje ne-ljudskosti: svijet nije tvoje zrcalo. Oni iz valova udaraju šapama, perajama, granama po vodi, zaranjaju i preokreću se pa lete ravno u oluju (koje još nema). Možda bi zakriještali: hajde, ospori ovo! kad bi ih bilo briga za onaj ozbiljni zbor. I kako ih je lako zamisliti gdje se smiruju, na dnu stabla, u korijenu vala, dok vrane razmjenjuju novosti.

O elementima.

Zemlja? To su daleki glasovi s plaže. Iglice u vrtu i poneki trn.

Umjesto da nastaviš nabrajati stanovnike kamenjara, izlaziš u prosvjed, nosiš transparent na kojemu piše – voda?

Voda je duboko dolje, na dnu bunara, svi su bunari povezani, voda je u središtu zemlje, zaseban ocean, mračna plovidba. (Ne, nisam odavde, govorim usput, i u tim je riječima uvijek zaključan strah.)

O vatri neprestano, vatra je u srcu – gdje je srce, vatra je, gdje je vatra, srce. I lako je pogledati bolesnika, zagladiti mu istrošena mjesta, zapuniti pukotine, utisnuti mu zaboravljene riječi u usta: budi svjetlo ribarice, ja ću biti mreža.

No djeca se bez imalo ironije igraju zamrznutih pokreta na noćnom mulu.

Zrak je pak ono u zvonu. Tenda se nadima od povjetarca i od zvonjave kao veliko bolesno krilo.

Zemlja, to je naopaka slika čempresa.

Glasni cvrčak na boru budi se uvijek u istom trenutku prijepodneva. Cvjetići u blijedo ljubičastoj cvasti popuštaju polagano: najprije klonu, zatim se smežuraju i potamne. Zujanje vlada terasom: došle su ose – zar se već sklanjaju pred vjetrom koji će doći za nekoliko dana? Odjednom nestaju, sunce je visoko, dan ima ime no ono tone na dno mora. Kroz zelenu bistrinu, do pijeska, do trava, do zvonjave.

Možda zadnji dan ljeta: vjetar najavljuje promjenu, ljudski glasovi toliko malobrojni da se svaki razgovijetno čuje. Zaobiđi nas, olujo, pusti nas suncu i zelenoplavoj bistrini, biljkama koje žive neko zrcalno proljeće.

Ili, recimo, ptica koja za okladu hoda obalom gegajući se nespretno, poskakuje s kamena na kamen, odgađa trenutak kad će raširiti krila.

U tom zagonetnom svijetu bliži se trenutak kad nam više neće biti potrebna tenda na terasi.

Onda je došla bura.

Tako malo riječi – za boje – i lak trk vjetra po površini. Čim kažeš, ugasit će se – već se ugasilo.

Lakim korakom obnavljajući površinu (kao vjetar), dok unutra raste crna zbrka: pod preteškim naslagama stvarnosti unutrašnjost se urušava, izobličuje gotovo do neprepoznatljivosti.

Vani huji bura, kao da postoji još nešto što nije već odnijela.

Vrijeme je, govorim, no prostor između borova i čempresa pokraj ulaza u dvorište – jasno svjetlo, duboke sjene – uspostavlja svoju neosporivost. Gotovo nenačet dan, gotovo zaustavljen: još je prehladno za cvrčke. Uvijek iznova: kao da otvaraš oči izranjajući iz mora. Bez tumačenja, bez opravdavanja, bez skrivanja.

U tišini se jasno čuje svaki korak na putu iza ograde. Ženski i muški glas iz nedalekog dvorišta – to je starica s mačkama, sićušna živahna žena u crnom. Ljudi koji ne odlaze s otoka. Cvrkut, bez pratnje cvrčaka, premda se u nekoj sunčanoj daljini sluti i njihov glas. Obalama se vraćaju pravi vlasnici: male brze ptice zelenkastih trbuha u brisanom letu nad bistrinom. I kormoran, i jata riba koje prhnu iznad površine kao val nad valom. Galebovi su osvojili pristanište, pred ljudima otprhnu na vodu pa se vrate čim je dugački mul opet prazan – ah, bijel od sunca, prava suprotnost noćnom selu iz sna! Sad se primirio vjetar, njihov lunapark, ne mogu se zabavljati leteći ravno u zapadnjak. Mravi su se skupili oko mrtvog skakavca i trebalo bi ih sve skupa pomesti u vrt.

Zatim ptice nestaju, a cvrčak preuzima praznu pozornicu.

(IX. 2019.)