SPLIT: ČETIRI SATA DO AUTOBUSA

Stari grad, orgija gledanja: uzorci, klupe, mozaici, lica obojana riječima.

Sad sad sad, cvrči ptičji zbor u prstima. Sad? Pomalo tromo dodajući kamenje u vidno polje, odmarajući se od svih svojih predstava. Četiri sata ni za što, kakvo obilje! Šiljati luk iznad zdepastog zaobljenog prozora, pomalo nezgrapan. Opet bilježiti stvarnost?

Kako me ta prodekanica raspizdi! viče čovjek za susjednim stolom – kreten, kreten, kreten!  Otpusti ga, neka se odskliže uličicom, pretvori u brod. Grmlje i palme na rivi porinut će ga veselo, zajedno s prvim sijedim vlasima i tamnim naočalama, engleskim koji odjednom upada u taj preglasni slijed: Želiš držati predavanja? O čemu? What means recognition of quality? – Otpusti bijes, maleni bijes, neka se rastopi u moru, neka se rasprši u čađ, prilijepi uz fasade kao patina, uz kamene kocke ulice koju već peru veseli momci jakim mlazom vode. Putopis je svako pisanje na putu?

Ako zapišeš zastor u plavim nijansama koji vidiš kroz otvoren prozor kako se ljulja na vjetru, što ćeš postići, zadržati ga ili potrošiti? U svakom slučaju, u sredini  vidnog polja sjedi čovjek sa žarkom trobojnom kapom, mrlja usred žućkastog svijeta. I žena s ružom – no prozor s plavom zavjesom se zatvara.

…

Nema razloga zbog kojeg ne bih mogla sjesti u trajekt i pobjeći na otok, ali ipak ne bježim. Sad sjedim u konobi i čekam neplaniran zalogaj, pomalo promrzla, uživajući u pijevnom idiomu oko sebe. Pauza služi tome da razmisliš, da ne misliš? Vrata se otvaraju-zatvaraju, svjetlo je loše, komadići zidarije vidljivi kroz staklene pravokutnike na stropu – hej, ja sam ta koja dijeli zvjezdice, čuvajte se! Bit ćete odmjereni, premjereni, stavljeni na vagu nemilosrdnog opisa! – Malene porculanske svjetiljke, svaka drugačija i čovječuljci od tijesta, u celofanu.

K tome društvance, nekoliko kulturnih žena, razgovaraju o predstavama i koncertima, o malom gradu u kojem svak svakoga zna. S prijateljicama i sjećanjima na opere koje su zajedno gledale svaka od njih udobno uranja u rano poslijepodne. Starije i mlađe, tu su često, tu su zato što žele tu biti, ništa im ne nedostaje, pred svakom čaša vina. – Sami ste? upitao me konobar, onda za mali stol. Ne bunim se, sjedim između šanka i police umetnute u debeli zid. Promatram taj maleni svijet i vrijeme odjednom ne znači ništa.

(8.3.2019.)