STARI GRAD HVAR (listopad 2020.)

o palmama? o kamenim uzorcima? /
mačka prolazi noseći ribu u ustima, skače uz visoki zid – /
ima mlade u dvorištu, kaže konobar //

s druge strane mora na zaravni pred hotelom rastu tratinčice
s ove strane mora trgom prolazi dječak s loptom –
zastavica kojoj je rub izjeden vjetrom leprša na metalnoj konstrukciji palube
leptiri još odolijevaju hladnim noćima –

mačka opet prolazi trgom, prema rivi, ne vrludajući

…

ona pripovijeda
kako je pas pao u neki jarak ispred kuće i njuškica mu je bila sva krvava
i kako je sama donijela pedesetak bloketa i zasula
i kako je nabavila kreditnu kako bi kupila kauč i madrace
i kako reže bilje oko kuće da dođe sunce i još bi rezala ali ne stiže
jer mora čuvati maloga i kuhati ručak i sve
i kako treba skupiti novac da bi se betoniralo
i kako je muž stalno na terenu a dijete
pravo muško, malo dobro, malo zločesto –

i mali pas laje, i traju telefonski razgovori
talasa se volan na crnoj tunici, javlja se zvono
neponovljiv je splet sjena što ih bacaju palme
njihova debla koja se prstenasto šire uvis
i putanja ose koja ne razumije jesen –

…

maleno kovrčavo dijete vozi biciklić ispod tvrdalja
i otvara usta kao riba –
rublje visi od prozora do prozora uza zid prikladno zakrivljene kuće
bilježnicom promiče pauk, vlastitom putanjom –

podigneš pogled i nešto se promijeni:
dva dječaka trčeći guraju bicikl
na kojemu se vozi njihova nasmijana majka –

…

vitice valova – zvukova – rak izlazi na rub kamena
i hrani se nečim nalik na mahovinu –
osjetljiv na svaki pokret i gotovo proziran

…

more teče ispred prozora, od sunca plavo, od oblaka zeleno:
sunce je na površini, oblaci su u dubini –

i zalutala bijela patka na rivi

…

pale se mila narančasta svjetla, more je sve tamnije
opna se raspada u bezbroj titraja, vjetra nema no barke
stvaraju svoj šljapkavi zvuk
mali izletnički brod zatvara pogled prema odsjajima –

i sad je crveno
oblaci preuzimaju sjaj nevidljivog sunca i obasjavaju sumrak

i onda –

…

usred noći javlja se mnoštvo glasova tihih i nerazgovijetnih, no tako isprepletenih, s naglim naglascima i preklapanjima, grubo prekinutim malim tišinama, da se san pretvara u osluškivanje

zatim kiša po površini mora

…

mnogo događaja, malo događaja – sve stane u maslinu
ljudi pjevaju uz radio u kafiću u subotu prijepodne
evo ti puteljak, kaže dan, toliko puteljaka!
postavi ih u polje između mora i mora –

dan otvorenih prozora, dan probuđenih pčela:
ozbiljno shvaćaju sitno cvijeće na odjeći –
dođeš i pustiš da te obnove – i obnove te

dan tkanina koje se lagano ljuljaju premda vjetra gotovo ni nema –
to je tamno zeleni ručnik, to su zavjese,
to je vrh zatvorenog suncobrana, taj blistavi svijet!

…

i dok ljudi beru masline u polju i svaka slika odjekuje u podmorju
sitni koraci traju nastavljaju se nadovezuju ne nadovezuju:

djeca trče u ljetnoj i u zimskoj odjeći,

po koraku se raspoznaju stranci,

dok more čeka – zove – zaboravlja se odlazak koji prilazi obali kao brod

dok u prvom planu žena traži mačku noseći joj nešto dobro iz juhe