STARI PJESNIK U ČAMCU I BOJA VODE (kineska improvizacija)
Tonući u otkucaje, u prostore između otkucaja…
Stari pjesnik u čamcu na sporoj rijeci bacio je svoju udicu – između otkucaja – ne treba mu lovina, samo zaustavljenost u kojoj će vidjeti boju vode.
Boja vode? Žućkasta i olovno siva.
(Ali dječja ruka zna da je kamenčićima mjesto u vodi pa ih baca bez vrludanja: i ljubičasti, i zeleni, i jarkoplavi. Ne mijenjaju boju vode, donose raznolikost dnu?)
Od neba je boja, od odraza?
Na toj rijeci, međutim, uvijek se nađe poneki list, poneko pero doletjelo s vjetrom; zeleni kukac, odjednom jasno vidljiv na suhoj stabljici, juri prema dvojbama, hitro napušta pukotinu između otkucaja. Kukac reda i poretka, nema vjetra koji bi ga otpuhao.
Stari pjesnik u čamcu pomišlja kako će se pozabaviti vrtom kad jednom bude morao na obalu: odrezati suho, razrahliti tvrdo – ne sad! Riba poteže udicu i odmah nestaje.
Opomenut, podiže pogled, podsjeća se: ja sam obris planine u pozadini slike, debeli kist koji ispušta i gusto i blijedo, i crno i prozirno, kist u ruci majstora.
Majstor? Veliki bezimeni dah čije ritmove treba slijediti?
Kistu je svejedno koja ga ruka drži, pokorit će se svakom pokretu jednako, pokret nije njegova odgovornost. Ali ne, nije svejedno, jer njegova najdublja priroda izlazi na vidjelo samo u ruci majstora.
Majstor je sudbina koja te drži, svakog trena nastaje, svakog treba nestaje.
Nisam joj gospodar, osmjehuje se stari pjesnik, kao što list nije gospodar vjetru.
(24.3.2021.)