STODVADESET NA SAT

Imam veliki karton na kojemu sam pokušala popisati pjesme koje ne spadaju nikamo. Nastale su istodobno ili nakon moje zbirke „Iz ateljea“ i uglavnom nisu dobile nikakvo mjesto, ni papirnato ni elektroničko, na kojemu bi bile izložene tuđem pogledu. Možda i nisu pjesme, tek skice zapele u nekom limbu, na pola puta do postojanja. Ovih nekoliko koje se zovu „stodvadeset na sat“ dobile su ime po vjetru koji nam je srušio veliki hrast, nastale su u vrijeme kad sam prevodila rane priče Dylana Thomasa i pisala prve skice za ono što će nekoliko godina kasnije postati „Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost“ – prevodila i pisala, dakle, sve dok ne bi došla noć za izlazak u grad…

 (likovi )

gledaj kako te pozdravljaju, kako se smiješe:
uvuci prste u naše ljušture, pokreni, odvedi makar i u podzemlje –
a ti izmišljaš zaobilaznice, ponavljaš: ne još, stići ćemo
i spremaš ih se riješiti na brzinu

nemoj, ne govore – jer tako malo stranica,
tako malo dana, pusti nas barem da ih proživimo vertikalno

(sjećaš li se vertikalnog vremena, ruže smjerova,
i ne bi li bio čas da posadiš te mladice u nebo?)

daj nam lica, govore, jer bez nas  –

(vozačica k sutonu)

ali odmah huknu malene harpije, zamagle sva stakla –

teškim se korakom penješ u svoje vozilo, bole te leđa, boli te rame, a sad još k tome ništa ni ne vidiš tim krtičjim očima –

ostavite barem tunelski prozorčić retrovizor da vidim cestu iza sebe, onu kojom ništa ne dolazi

treba mi tiho i prazno da mogu –  ne možeš, cere se mudraci zbog kojih je leteći tepih već zamalo potonuo na tlo –

i što drugo nego uzeti svoju žicu od tinte, savijati u strelice, gađati njihove papirnate glasove, konopom oplesti, baciti u peć –

peć nova novcata stoji u verandi, pokrenut će je zalazak sunca

(svak čuva svoje sitnice)

toliko bilježenje bilježenje, svak čuva svoje sitnice, svijet se sastoji od bezbroj akvarija s tromim fantomskim ribama, svijet se sastoji od riječi koje se uspijevaju dijeliti  praćakati udarati repovima drugu jednokratnu faunu dodajući joj oduzimajući život

s jedne od strana treba ti oruđe za guljenje slojeva koji iskrivljuju, skližu se ovamo-onamo tako da ne možeš donijeti nikakav sud, ucjepljuju mogućnost manipulacije i u odsutnost manipulacije i nije bitno može li se reći da sja sunce jer o tome nije potrebno imati stav –

druga mogućnost jest podizati zidove kao nesposobni čarobnjak s odbjeglom riznicom, crtati utočište-vrt-palaču (dok budilica pjeva u pravilnim razmacima, srušeno stablo leži razrezano rasprostrto po padini, a debele grane koje su se u padu zabile u zemlju nije moguće iščupati pa strše kao naopaki panjevi – )

(crno staklo)

ono što uvijek uspijevaš zaboraviti pod dnevnim svjetlom: crno staklo po kojemu netko urezuje slike razorenih gradova

crno more po kojemu jedva uspijevaš plutati, čim te počne gutati skačeš i kočiš se i ne znaš se boriti ni smisliti neki dovoljno moćan bijeg –

i riječi koje se kreću pogrešno kao nožić u linorezu povlačeći za sobom druge, a sve bi ih trebalo isplahnuti iz usta zajedno s mravima – i koja je sljedeća priča koju ćeš pričati?

(putnica)

treba se sabrati, ne zaboraviti ništa važno –

ali ti imaš plašt koji ne stane u avion, na skutima blistave kamenčiće ili je tarac sve to skupa, zrnca mesinga i crveni šljunak uglačani do visokog sjaja, i okvir od tamnog drva i stabla oko noćne terase i smijeh –

imaš škrinje koje ne stanu u vlak jer su u njima vlakovi i most preko mora i kabina iz tuđeg kontejnerskog broda u kojoj se pije kava iz automata od riječi

imaš pratnju stabala i bolesnih životinja, za tobom ide poplava – ona ima problem, ponavlja glas stražara premda je odsutan, ona ima svitke problema kojima prije polaska mora još popločati svoje beskrajno dvorište, palaču i vrt

(iz stvarnosti)

slučajno pomakneš ruku i datum u bilježnici ostaje zamućen –

hajde, nabroji: koliko vrsta kukaca – prijedlozi-žalbe-molbe kao tupa sjekirica u gomili drva pokislih jutros na oluji – strah od oluje – mačka koja se vraća iz noći štucajući – predmeti koje ne želiš ni zadržati ni baciti – sanjarenje o prostorima: o, kad bi kuhinja jednom bila uredna od jutra do večeri! – vrijedi li još lanjsko ljepilo? – stvari brzo stare, zastarjievaju, prolazi im rok trajanja prije nego što počnu živjeti – sram te bilo

zbog sve te patetike –

i još naš neprohodni vrt, fotografiranje stabala ne bi li stručnjak rekao svoju o tim granama koje se nadnose nad krov – pretvaraš šupu u skladište, verandu u atelje, život je dobar – luđak u priči Dylana Thomasa ubija ženu koju je stvorio tako da ju jednostavno proglasi mrtvom – proglasiti mrtvima tvorevine svojega uma – of the soul and the spinning head – i kako ćeš prevesti taj spinning?

(cvijet soli)

ah, cvijet soli ponijela bih u rubnu zemlju – vidljive ruke nevidljivog tijela pakiraju u vrećicu od paučine, pitaju velikodušno: želite još nešto – moram razmisliti, kažem, dajte mi vremena – ali to ne možemo nažalost, oh, kad bismo mogli –

palaču od soli, kažem, pojastučenu toplom tamom i još svijet u kojemu vjetar nikad ne puše sto dvadeset na sat –

(noćni grad)

izjedena od mora, sa svim tim zvijerima od očiju i vjetra i krajolika koji se u brzom slijedu rastaču i stapaju – prevodeći Dylana Thomasa – sve dok ne dođe noć i ne odeš na trg: uokvirena grmljem pozornica sa svojim sitnim pričama, ljudima koji ulaze u svjetla štandova – pripovijest?

ostavljaš lica zatvorenima, osvrćeš se, posežeš pa ponovno odustaješ, zaranjaš u svoja stakalca – ljetni noćni grad i neki predug pogled alkemijom sna podvrgnuti pretvorbi, i kad se stvarnost pokuša probiti kroz sjajne koprene odbacuješ je bez obzira –

ali o čemu misle ti ljudi u tvojoj verziji ljetne večeri u gradu – golubinjaku nekog strica koji je emigrirao i ostavio sve svoje ptice, mački koja prelazi cestu pred svakim autom svake noći, pucketanju vatre kao zvuku koji savršeno pristaje uz rijeku, česticama koje plešu svoj koordinirani ples, velikoj regati s jednog kraja – zaljeva? svijeta? – na drugi…