SVE BLIJEDI OD VREMENA, SAMO NE TI, KOMADIĆU PRVOG VREMENA

Ovaj je fragment uvršten u seriju rukopisnih likovno-pjesničkih listova “Slikoknjige: udžbenik o nestajanju” koju sam radila 2019. s Ivom Valentić.  Nastao je na ulici, nenadano, samo se pojavio – kao nešto pjevno i sjajno i neosporivo. Zatim je ostao skriven među drugim tekstovima iz tog proljeća, a može stajati bilo gdje, i sasvim sam.

sve blijedi od vremena, samo ne ti, komadiću prvog vremena –

sa svojim vazdazelenim obećanjem svojom pitkošću –

tvoj pokret, tvoj dah za svakog otvaranja izlaze jednaki i nije važno koliko je potrajala tamna zatvorenost – sve blijedi od vremena samo ne srebro tvog zvuka –

u preskočenosti u odgurnutosti u zgnječenosti:
nepreskočivost neodgurivost nezgnječivost –

balon koji zauzima cijelo naručje premda mu ne treba mjesta, teturav korak pod njegovom bestežinskom težinom –

sve blijedi od vremena, samo ti bliještiš jače – i kratak tren je previše, zamagljuje svijet – u potpunoj dovršenosti, sjemenka onoga što upravo postaje neostvarivo – ali još nije postalo