TEŠKO VRIJEME. KAMENI CVIJET

I u teškim vremenima postoji noć.

U teškim vremenima noć ne donosi slatki san. U suhoj budnosti teško je i primijetiti rasute znakove – na tamnom rubu između dana i dana.

Mračni su se diskovi vrtjeli na nebu, jer nikad ne prestaju, uvijek ih čuje ona koja ide rubom, ne uspijeva ih ne slušati, no u nekom noćnom trenu ipak vidi svjetlucave mrvice: kamenčići, bijeloprozirni, jestivo nejestivi, rijetkorasuti slaboprimjetni vode je u visoko podzemlje.

Uspon ispod zemlje, napokon stišavanje.

Ne uspijeva ući otprve. Dovoljno je skrenuti pogled pa da nemilostivo struganje postane glasnije i svaka staza potone u nedohvatnost, gotovo-zaborav.

Kako su vremena bivala teža, tako je čvršći bio stisak, i moglo bi se pomisliti da nikad neće uspjeti spojiti malene oznake u put. Jer ni ne zna za put. Ne zna kamo ide, samo pokušava ići. Otići – ima li se kamo otići?

Ulaz-prolaz od hladne magle: sad se više ne možeš izgubiti. Možda već sviće dan, kad se javljaju boje? Možda je planina porozna, propušta filtrirano svjetlo iz dubine neba? Raslinje od kamena, sićušna stabla plava i zelena – dovoljno za jednu noć? Zvono zvoni, bukom raznih melodija razara brdo i njegovu unutrašnjost, nastavljaju se teška vremena.

U svakom trenutku svakog dana pod kožom lica mala tjeskoba: hoće li uspjeti ponovno naći put? Dan se sudara s drugim danom na noćnoj granici i nema mjesta ni za kakve puteljke. Ona izmišlja zbor glasova koji će joj ponavljati: važno je da pokušavaš, nastavljaš pokušavati!

I onda opet svjetlucanje: nekakav natpis nevidljivom tintom na ostatku zida otvara se pod limunskim svjetlom ponoći. Odraz nekog lica u kutku onoga što je nekoć bila soba s plavim kaučom. Sve može biti putokaz, ništa ne mora. Ništa nije pouzdan putokaz, otvori se pa se zatvori – ali dovoljno je, evo je opet na podzemnoj stazi koja vodi uzbrdo, opet je oko nje kameno raslinje – rubinski šumarak. Sigurnija je, boje su joj jarke, može ići sporije, sporo do zaustavljanja,  zaustavljenosti: slojevi prozirnog i blijedo ljubičastog, u prozirnom mali bijeli svjetovi.

Velika je potrošnost tog prostora – ona to ne zna, ne može znati na početku. To je raslinje koje ne možeš vidjeti dvaput, što ne pustiš da se otisne u dnu vida, nećeš više vidjeti.

Možda bi odustala, pustila cvjetnjak da cvjeta bez njenog pogleda, dovoljno je znati da postoji – ali nije dovoljno, nije!

Kad stiže do cvijeta, već zna da neće odoljeti. Želim ga odlomiti, kaže, iako znam da to ne treba željeti. Želim ga ponijeti sa sobom, iako znam, dobro znam da ne podnosi svjetlost teškog vremena.

U špilji se ne čuje struganje nebeskih diskova, ali ne postoji špilja bez glasova. To su glasovi vode, u njima čuje dozvolu: odlomi ga, uzmi, taj je tvoj. Čuje što želi čuti? Svi znamo da se čudesni predmeti ne smiju, ne mogu prisvojiti.

Na trenutak odolijeva, već u drugom trenu misli: ionako ga ne mogu vidjeti još jednom. I poseže za kamenim cvijetom, vlastita ruka čini joj se čudno novom, jasno grabežljivom, ruka je takva kakva je. Lomi stabljiku s nježnim ljubičastim žilovljem, prinosi ga licu i tijelo joj ispunjava miris kamenog cvijeta, miris zelen i ljubičast, mineralan, lagano slan: hoće li mi pomoći u teškom vremenu?

Hoće, odgovara podzemlje, iako ništa ne može promijeniti. Ništa ne može promijeniti, odgovara kao jeka, a cvijet se već rastopio u mirisu, nema ničega u ruci koja se uporno podiže prema licu i pada, na nov način tuđa.

Pomoći će, neće pomoći? Ona sad ponekad vidi vlastitu unutrašnjost kao špilju u kojoj raste kristalno raslinje, skrovita prašuma – sjaj metala, pokretljivost vode.