TRANSTRÖMEROV PADOBRANAC
Ponekad tražim neke književne rijetkosti, ponekad čitam ono što drugi čitaju. Tako se u nekom trenutku u mom svijetu počelo ponavljati Tranströmerovo ime pa sam kupila zbirku njegovih pjesama u engleskom prijevodu (još nije bio nobelovac, još nije bilo hrvatskog prijevoda) i počela pažljivo čitati. Pažljivo čitanje teksta na stranom jeziku zapravo uvijek znači prevođenje – od kojega ponekad ostane i pisani trag. Tako sam prevela nekoliko Tranströmerovih pjesama s engleskog (ne, naravno da nije dobro prevoditi iz prijevoda, no autor je sudjelovao u stvaranju te engleske verzije pa imam nekakvo opravdanje). Zapisala sam ih nekoliko, no ono što mi je od njih ostalo u trajnom posjedu – kao slika-ideja-misao – jest padobranski skok iz Preludija.
PRELUDIJ
Buđenje je padobranski skok iz sna.
Oslobođen vrtloga što guši, ronilac
tone prema zelenoj mapi jutra.
Stvari se povećavaju. On vidi, iz treperava
ševina položaja, silne sustave korijenja
poput grananja podzemnih krakatih svijećnjaka. Iznad zemlje
u tropskom potopu, zemljino raslinje
stoji uzdignutih ruku, kao da osluškuje
ritam nevidljivih stapova. I on
tone prema ljetu, spušta se
u njegov zasljepljujući krater, spušta
kroz pukotine vlažnih zelenih eona
što podrhtavaju pod sunčevom turbinom. Zatim se usporava
taj skok kroz treptaj vremena, raširena krila
postaju orlov glatki let iznad vode što teče.
Trublje brončanog doba:
njihova odmetnička melodija
nepomično visi nad prazninom.
U prvim satima dana svijest može posjedovati svijet
kao ruka koja se svija oko kamena toplog od sunca.
Nebeski ronilac stoji pod stablom.
Kad zaroni kroz vrtlog smrti
hoće li se veliki padobran svjetla raširiti nad njegovom glavom?
JESEN NA ŠKOLJIMA (SKERRIES)
Oluja
Odjednom, hodajući vani, susreće se s golemim
hrastom, nalik prastarom skamenjenom losu, s
milju širokim rogovljem pred rujanskim morem,
sutonski zelenom utvrdom.
Oluja sa sjevera. Kad oskorušini
grozdovi zriju. Budan u tami, čuje
gdje zvijezde topću u svojim štalama, visoko
iznad hrastova stabla.
Jutro-večer
Mjesečev jarbol je strunuo a jedro se naboralo.
Galeb pijano lebdi nad morem.
Nezgrapan četverokut pristaništa zacrnjen ugljenom. Četka
se nisko prigiba u suton.
Vani na pragu. Zora treska i treska u
sivu kamenu kapiju mora, a sunce bljeska
u blizini svijeta. Napola ugušeni ljetni bogovi
tumaraju u morskoj magli.
Ostinato
Pod jastrebovom kružećom mrljom nepomičnosti
valovi hučeći jure u svjetlo
žvačući uzde od morskih trava, frkćući
pjenom preko žala.
Zemlja je slijepa u tami gdje šišmiši
nalaze smjer. Jastreb se zaustavlja i postaje zvijezda.
Valovi hučeći jure dalje i frkću
pjenom preko žala.
PET STANZA ZA THOREAUA
Još jedan pobježe iz teškoga grada,
njegova prstena od izgladnjelog kamenja. Bistre su i slane
vode što potapaju sve
glave pobunjenika.
U lijenoj spirali tišina se uzdiže
iz zemljina pupka, ukorjenjuje se ovdje, raste u
gustu krošnju lišća da bi umrljala
stube zagrijane suncem.
.
Odsutno noga udara gljivu. Olujni oblak
nadimlje se na obzoru. Poput trublji
zamršeno korijenje stabala vibrira, listovi
podrhtavaju svak za sebe zatečeni.
Divlji prolazak jeseni tanak je ogrtač
s naborima što vijore sve dok, iz mraza i pepela,
ne stigne opet jato mirnih dana, da kupa
kandže u proljeću.
.
Nitko ne vjeruje da si vidio gejzir,
napustio ustajali izvor poput Thoreaua, i da znaš
kako nestati duboko u vlastitoj lisnatoj šumi
prepreden i pun pouzdanja.
Thomas Tranströmer, Izabrane pjesme (engl. izdanje, Robert Hass)