VARIJACIJA NA PEER GYNTA: SOLVEIG NEVINA

Ova bi „Varijacija na Peer Gynta“ mogla pripadati i Prostoru čitanja – osim što u njoj nema citata. Peer Gynt je za mene jedna od formativnih knjiga, sa svojom maštom, svojim rasponom, svojim živim slikama. No Solveig, najmanje prisutna, ona koja čeka, jedna je od mojih privatnih junakinja, onih koje ispisujem iznova. To što ispisujem tek su skice, skice u koje se i sama pomalo pretvaram, ulazim u njih pa izlazim, pa ponovno,  pa drugačije…

(No u samoj Ibsenovoj knjizi, koju sam dobila za 21. rođendan i ponovno otvorila radi ovog zapisa, postoji i posveta, koja jest citat: „Osnovno je da čovjek u svim svojim postupcima ostane iskren i vjeran samom sebi. Nije stvar u tome da se čovjek odluči za ovo ili ono, nego u onome da to bezuslovno moraš htjeti; zato što si takav, a ne drugačiji i zbog toga što drugačije ne možeš postupiti. Sve drugo vodi laži.“ H.Ibsen)

VARIJACIJA NA PEER GYNTA: SOLVEJG NEVINA

drugdje na brijegu ona je sjedila uvijek u istom besprijekornom bijelom
i slušala vjetar i spokojno pjevala svoju pjesmu čekačice u mojoj misli u mojoj ljubavi
u ruci je držala knjigu koja se zvala molitvenik no nije ju otvarala
i proljetno je lišće padalo po njima dvjema zajedno sa suncem, pahuljama, iskrama krijesa

čekajući jednako spokojno jednom je rastvorila korice: bijele bijele bijele bile su stranice

svoj zavjet je smatrala zavjetom nepomičnosti no se nije morala mnogo micati da bi otišla po kistove
uzela boje gdje ih je bilo; iz jezera, iz škrinje s odjećom tkanom drugom rukom rukama

pa ispunjavala stranice onim što je čula u vatri i vjetru –
nije tvoje, rekao je glas okićen voćnjacima i strašilima –
ispunjavala onim što je čula od glasova koji su promicali stazama onkraj, uvijek onkraj nje,
slikama svojeg prvog doma

no planina je bila svud uokolo i nije mogla misliti baš jasno
i sve joj se miješalo plesalo i prelo, ispredala je svoje tkanje i predenje životinjsko – – –

i kad je došao napokon stari momak sa svojom vražjom pratnjom nije mogla ništa drugo nego naglo zatvoriti knjigu s nadom da će zasjati njeno prijetvorno ime – molitvenik, naime – zasjeniti stranice, više ne bijele

ali knjiga se nije htjela dobro zatvoriti i virila su čudovišta, svi ti uzorci

ona je pjevušila snagom navike, snagom svladane lekcije – ah, kakva šteta! pa to je trenutak radi kojega je učila pjevati, a sad se ne može koncentrirati! – izgovorila svoje jedine riječi s malom strepnjom, malom nesigurnošću u mojoj misli u mojoj ljubavi

onaj koji se napokon vratio s pregrštima vlastitih glasova
ionako je imao sliku susreta s njom već gotovu u zjenicama
i sve je bilo dobro osim što je knjiga zapela u stanju otvorene zatvorenosti,
nije mogla ni ovamo ni onamo, a ni ljubav s putnikom nije se pokazala baš –