VARŠAVSKA, LIPANJ 2010.

Tijesan je komadić ulice između fasade i srušene ograde koja svojom srušenošću štiti stabla. Stabla listaju ne znajući za opasnost. Listati ne znajući za opasnost, to je sve?

Naselit ćemo se privremeno u tom procjepu, proglasiti kratkotrajnu slobodu odlučivanja: tu će biti stolac, tu će se spavati, a tu je mjesto za riječi. Jest da nema mnogo mogućnosti, ali količina mogućnosti nije jamstvo ni za što. Mogućnost ne odustajanja, jamstvo slobode?

Ljudi sjedaju na stolce pod strehom, kiša bi padala i ne bi, grad je sav sjajan od kiše, u noćnim nijansama sivog. No mikrofon radi unatoč svemu i odjednom je zora, neka sjeverna zemlja pod drugačijom kišom, melodija nerazumljivih riječi, podrška pjesnikinje iz Švedske. Znatiželjni ljudi poput noćnih leptira sjatili se oko svjetla. Na trenutak razdraganost.

Dolazim, odlazim. Dajem pet kuna nekom momku, jer je sve pošlo krivo pa se napio umjesto da sačuva novac za ulaznicu za neki klub gdje ga čeka društvo, no sad je trijezan i sve je u redu, samo da izvučem novčanik ispod vreće drvenog ugljena koju imam u ruksaku. Nosiš ugljen? Da, to je najmanja vreća, poslije neće raditi dućan. Nekom drugom darujem smiješak, samo malo ironičan. Svaka podrška je dobrodošla? U sredini ulice još ne zjapi rupa.

U nekoj drugoj večeri opet će se na svjetlo mikrofona sjatiti prolaznici, a ja ću govoriti: rijeka sigurno voli poplavu. Iste riječi na različitim mjestima različito zvuče, različito znače. Ovo je za nas, dobacuje dugokosi momak. Bit će da je tako, jer nikad mi te riječi nisu zazvučale bolje. No ta pjesma ne završava dobro po rijeku. Ležaji su još uvijek pod ceradama uz ogradu, na cerade nalijepljeni crteži, svaki crtež drugačiji.

Iz večeri u večer događa se isto, ljudi dolaze kao što bi došli bolesnim prijateljima, svatko s nekim improviziranim darom. Neki pjevaju, neki plešu, neki glume, neki čitaju naglas. Osobe s više praktičnog duha donose voće. I odmah je bolje. No nisu bolesni ti aktivisti kojima dolazimo pomoći, bolestan je naš grad.

(čitale smo te večeri Dorta Jagić, Aida Bagić i ja)