VIŠE OD SIMBIOZE
Ponekad ih je više, no obično su dvoje, i obično postoji neki kontrast. Ne, nisu ljubavni par, možda roditelj i dijete, najvjerojatnije bliski prijatelji, povezani zajedničkom šupljinom, prazninom koja se ne može dobro imenovati. Ili su ipak više od toga, neka dvostruka bića – jer naravno da je zemlja živa, čak dvostruko živa, jer živa je i vatra kroz koju je prošla – koja niču iz iste osnove. Nikad spojeni od dviju zasebnosti, od početka jedno-dvoje, više od simbioze. U početku im je možda bila svojstvena neka podzemnost – neki od njih, zdepasti, okruglasti, nosili su ime Gomolji, no zatim se dogodilo grananje. Ima ih u plavozelenom svijetu sjajnih glazura, ima među onima na kojim uzorke stvara smo dim, ima ih u toplim bojama, ima s tragovima biljnog svijeta. Ponekad gotovo ravnodušni prema svojemu dvojstvu, nemaju zajedničkog imena. No javljaju se pod prstima uvijek iznova, ponekad iz sasvim slučajne osnove: komad gline razvaljan na preši, nepravilan kakvim ga je preša učinila ili pak istrgan prstima nasumce. Zatim slijedi rast, koji je u svakom trenutku i izbor između različitih mogućnosti za ravnotežu.
No činjenica je da ih je teško fotografirati, a da se ne izobliče.