VRLO KRATAK PUT U AMERIKU

Trebao je to biti malo dulji put za gušt, posjet obitelji i prijateljima. Ispalo je drugačije – kao što je zapisano u malenoj bilježnici koju sam kupila, oslikala i proglasila putničkom dva-tri dana prije polaska.

Fotografija je nastala tek nekoliko dana poslije. Na njoj je zatvorena draguljarnica na aerodromu Charles de Gaule koji je bio nadnaravno prazan kad sam prošla njime, leteći nepredviđenim putem kući u zadnji čas…

(11. 3. 2020. JFK)

Ovdje je svako mjesto za svakim stolom opremljeno tabletom koji nudi svoje usluge, uporno zapitkuje što bi mogao učiniti za mene: hoćeš se igrati? hoćeš jesti? hoćeš piti? – I ne da se ugasiti.

No ne možeš reći da ti nije drago što imaš besplatan Internet, kaže glas koji uvijek rado pokazuje drugu stranu stvari.

Gadiš mi se, kažem tabletu, u ovo doba sveopće virusne panike diraju te toliki prsti, a i izgledaš jeftino, sa svim tim srdašcima i aviončićima, atmosferom instant dječjih rođendana.

Iz preslatkog prevelikog muffina ispadaju komadići čokolade, a putničko biće razmahalo se nakon desetak sati sjedenja u avionu i sad samo što ne poleti dalje i bez pomoći ofucane tehnologije (jer avioni poput onoga kakvim sam dovde došta prvi put su poletjeli prije četrdesetak godina i jednom moraju prestati).

Dakle, ovo je aerodrom, do sljedećeg leta kratka dva sata, iza mene nešto pišti – u ovom svijetu stalno nešto pišti – ima ljudi s maskama, ima ljudi u crnoplavim majicama pomoćnog osoblja, ima ljudi u kolicima, ljudi s malenim psima u torbama – treba se maknuti iz uobičajenog da bi se moglo iznova započeti veliko nabrajanje svega vidljivog?

Vrlo, vrlo dugačak dan i svijet u kojemu se više nije potrebno čak ni najsporednijom mišlju baviti time kakav dojam izazivam s tom svojom bilježnicom, jer me nitko ne vidi, svi do jednog zagledani u ekrane, svi u potrazi za utičnicama, svi lagano nervozni, brzim potezima listajući nestvarne stranice ili zaneseno nasmiješeni pred nečim što im je, eto, načas uljepšalo dan, fragment dana, sićušan, sićušan komadić tog vremena koje ne poznaje komadiće kao ni ona kazaljka na satu kod zubara koja ne zastaje na sekundnim crticama, za razliku od mojeg starinskog sata, na zidu i u glavi, koji još uvijek lagano cjepka vrijeme.

Ali nipošto ne treba pasti u zamku izvanjskog pripovijedanja. Ovo nije putopis, izjavljujem praznoj plastičnoj čaši iz koje sam popila pola litre kave i polupraznoj boci vode s Islanda, ovo i nije putovanje nego odlazak na obiteljski ručak, osim što ne znamo točno tko je ta koja odlazi –

Sada se stvorila gužva, svi idu u Salt Lake city, ljudi s golemim i ljudi sa sićušnim ruksacima, ljudi s mnogo raznovrsne prtljage koju će u slučaju „emergency“ morati ostaviti i odsklizati se kroz nužni izlaz – u more.

(No negdje iza mojih očiju je noć i pas se sprema zaspati pokraj mog kreveta. Zašto ikamo ideš, pita me njegovo daleko disanje.)

Još bi se moglo u putničku bilježnicu nacrtati tri filma koje sam gledala, propeler kako se vidi kroz prozor aviona, iscrtati podatke o tom krupnom i sporom vozilu koje je izbjeglo preobrazbu u teretni avion – i razmišljati bi li bilo dobro ili loše da me virus zaustavi malo dulje nego što sam planirala.

(12. 3. 2020. Minneapolis, jutro)

Otvorene granice, zatvorene granice – ja sam tu, u stanu u kojem nešto žubori. Umjesto pisaćeg stola ušuškanost u sivo jutro, s okusom tinte, s brujanjem prometa, s ugašenim šarenim lampicama omotanim oko aluminijskih cijevi za instalacije – u susjednoj sobi, iza otvorenih vrata, spava moja obitelj.

No možeš li zamisliti kako se osjećaju pravi bjegunci, oni koji su u nekom trenu jedva uspjeli spasiti život, u prvom jutru u kojem se bude u novoj zemlji, među pitomim ili manje pitomim zvukovima: oči? uši? nos? koža? (bez apstrakcija).

Sad nešto tiho pulsira, nekakav znak, pip-pip-pip – kako bi se nazvalo to isprekidano glasanje elektroničkog svijeta? Probudio se i frižider. Druga vježba bila bi opis bez vrijednosnih sudova. Jednostavno: pri bočnom svjetlu mobitela pero baca jasnu sjenu na stranicu i samim tim slova se bolje oblikuju – jasna sjena artikulira pokret?

Sad je žubor pojačan nekakvim metalnim treperenjem, kao da podrhtava poklopac nad nečim što lagano vri – zvukovi koji nemaju nikakve veze s prirodom, samo izdaleka podsjećaju na nju.

(15. 3. 2020.)

Radno mjesto: lobby stambene zgrade – vrijeme trajanja: neodređeno.

Sjedim za srednjim stolom, za lijevim i desnim neki ljudi koji su svaki dan ovdje, svatko sam. Ispred nas nešto poput garniture za dnevni boravak, zatim staklena stijena iza koje je ulica – parking – bolnica – apsolutna pobjeda stvarnosti. Podovi od nekakve glatke mase, široke aluminijske cijevi za instalacije, trostruki luster nad „boravkom“, stožaste viseće narančaste svjetiljke nad radnim stolovima. Kad nabrojiš sve što se u danom trenutku može nabrojati (ali svijet se stalno mijenja u sitnim pojedinostima!), možeš se otisnuti nekamo, ali kamo? Svi putovi prekinuti, izmijenjeni –aerodromi se zatvaraju.

Tih nekoliko dana ovdje, iz svakoga kamenčić?

Jednom beskrajni tuneli između starih i novih zgrada sveučilišta, jednom silazak do rijeke, obrisi neznanog grada iza mostova, velike guske na livadi, vrlo ravnodušne prema svemu –

Kao da se daljinom ukidaju sve dosadašnje obaveze. I još je k tome sav svijet odlučio stati i igrati se virtualnog povezivanja pred zajedničkom opasnošću – svijet stišanih gradova i vijesti koje bujaju, reproduciraju se u beskraj.

Gdje želiš biti u takvom trenutku, tu? tamo? Tu, u bilježnici, pod oznakom za ograničenje brzine, usred šuškanja ambalaže nekakvih grickalica s moje lijeve strane.

O nemiru? Čovjek s moje lijeve strane svako malo ustaje, odlazi prati ruke, odlazi po kavu, odlazi do automata za grickalice, pa opet u kupaonicu, uzdiše, nečujno oblikuje nekakve riječi; pokušava nešto naučiti, neudobno mu je i sad odlaže kemijsku – toliko buke! – na metalni stol, gleda ravno pred sebe i bezglasno ponavlja gradivo. O nemiru prstiju koji lupkaju po elektroničkim napravama, o užasavanju onih koji moraju dva tjedna ostati kod kuće, i kako prebroditi tu sputanost, taj nemir u tijesnom? Moj lijevi susjed sad odlazi po vodu – desni susjed vrlo smiren sa svojim slušalicama i ekranom – kontrolirani nemir? On se osmjehuje,čini se da dobro napreduje u onome što si je zadao. Mikrosvijet, mikroproza.

No u rijeci Mississippi ima egzotičnih vrsta koje ugrožavaju sav ostali živi svijet i treba stalno biti na oprezu. S druge strane veliko uglato slovom M još jednom poziva na veselo zajedništvo.

(16. 3. 2020.)

I već je kraj ovog slatkog, ali slabo uspješnog putovanja – i što se o tome uopće može reći, ovdje, onkraj stvarnosti? Virus virus virus – gotovo kao jedna od mojih malih priča iz kafića: a onda su zatvorili sve aerodrome i –

No pri lijepom slaganju cvijeća uvijek se radi o osovini neba, osovini ljudskosti i osovini zemlje – ovdje nema cvijeća, ovdje je sivo predproljeće i sve je zaključano.

Možda o zatvaranju? – zatvaranju onoga što zapravo ostaje otvoreno ali je odjednom zabranjeno, kao taj lobby u kojemu sam dva prijepodneva uspijevala raditi s rezidencijskim žarom, o zatvaranju gradova i zemalja, nekim riječima koje se odjednom silno napuhuju, čekaš da eksplodiraju, ali nikako da se to dogodi –

Ostalo su miševi, gomila uhranjenih, vitalnih, razmnožavaju se velikom brzinom, šapice im proizvode crne otiske pa se tragovi križaju i križaju, sve dok se gotovo ne počnu spajati u jednolično crno – osim što tad promijene boju…

No vrlo je dobro imati staklenu građevinu u unutrašnjosti, potpuno glatkih zidova u koje nikakav čavao ne može – možda tek prazna epruveta, komadić razbijenog toplomjera?

…

Tu i sad: lampice crvene i bijele oko cijevi i biljka koja visi – to je komadić portreta mog sina, koji nesvjesno ponavlja neke moje korake i snove. Sličica za sjećanje.

Nastavak ovog zapisa može se pročitati ovdje.