VRTOVI: NEOBIČAN SLUČAJ MARCA MARTELLE

Nije fer otkriti već na početku, no ipak ću reći: Marco Martella svoje tri knjige o vrtovima potpisuje s tri različita imena. Svakome tko pročita najnoviju – Fleurs (Cvijeće), objavljenu ovog proljeća u Francuskoj – bit će jasno da autor voli Fernanda Pessou i njegove raznolike literarne inkarnacije; stoga ne čudi da ni njegovi vlastiti pseudonimi nisu obični pseudonimi nego izmišljeni autori s karakterom i biografijom.

Prvi se pojavio Jorn de Précy, ljubitelj vrtova porijeklom s Islanda koji je punog maha svojoj ljubavi dao u viktorijanskoj Engleskoj. On piše o idealnom vrtu, izgubljenom vrtu, vrtu koji nastaje i nestaje na osjetljivoj granici slobodne prirode i ljudske intervencije. On je „konzervativac“ koji piše o nenastanjivom modernom svijetu bez nimfi i pita se pomalo hölderlinovski što se dogodilo s negdašnjim bogovima. Raspreda poučno, premda možda ne baš viktorijanski (o tome bi još trebalo razmisliti).

Vrijeme vrta je, dakle, vrijeme života. Ne gura nas naprijed, poput mehaničkog vremena koje sad vlada našim životima, jer svako stvarno mjesto ukorjenjuje nas u sadašnjem vremenu. Sada i ovdje. Nema ciljeva koje treba dostići, planova koje treba ispuniti, život ima samo jednu svrhu: sam sebe. I ljepota također, koja se neprestano rađa iz životnih procesa. Za razliku od kapitalističkog sustava, kojem je potreban neprestani rast da bi preživio i koji zahtijeva beskrajne napore ljudi koji ga podnose, prirodni svijet spontano raste i sam je sebi dovoljan u vječitoj sadašnjosti, polaganoj i blagoj. To je pouka biljnog svijeta. Ponovno otkrivanje tog života, stvarnog, i tog vremena prirode koje je i naše istinsko vrijeme, ono koje poznaje naše životinjsko tijelo – to je ono što nas potiče da otvorimo vrata ograđenog zelenog prostora i da svaki put u njega uđemo kao da ulazimo u neki izdvojeni svijet  To je dar vrta.

(…)

Ali zašto, dođavola, željeti rasvijetliti čuda biljnog svijeta? Što bi bila priroda bez svojih malenih ili velikih tajni? Vrtlar radije uzgaja misterij svojega mjesta, čuva ga kao što se čuva blago, skromno ali vrlo dragocjeno. Međutim, ta filozofska i prilično apstraktna pitanja njega se ne tiču baš mnogo. Njegov duh stalno je zaokupljen mnogo prizemnijim brigama: kad obrezati voćke? Što učiniti protiv tih uši koje ove godine pustoše po ružičnjaku? Što posaditi pokraj novih rododendrona da bi se ublažilo malo prejaku crvenu boju njihovih cvjetova? Ipak, vrtlar kao filozof promatra nebo i kretanje oblaka. (…) Ispituje tu silu koju vidi na djelu svud oko sebe, u cvatu najsitnijeg cvijeta i u moćnom rastu sekvoje. Sve, sve mu je uvijek novo.

(Eto, kažem sebi čitajući, upravo tako trebaš se odnositi prema pisanju.)

Teodor Cerić, druga Martellina inkarnacija, bosanski je pjesnik, pobjegao iz Sarajeva, koji je potom lutao raznim zemljama pišući o vrtovima; njegova knjiga nosi naslov Vrtovi u doba rata, čije završno poglavlje počinje ovako:

I sada biste htjeli da Vam pošaljem članak, još jedan nakon svih onih koje sam poslao Vašem časopisu. O mom vrtu. Htjeli biste da objasnim kako je rođen, koje sam biljke posadio i kako je, reći ćete, „strukturiran njegov prostor“. Htjeli biste znati ima li neko ime, otvara li se prema krajoliku ili se zatvara u sebi, je li divlji ili uredno sređen – i odgovore na ostala slična pitanja. Osim toga, sigurni ste da u njemu postoji neki genius loci. U vrtovima pjesnika, pišete mi, uvijek ih ima…

Žao mi je što Vas moram razočarati. Ne mogu ništa napisati o svom vrtu.

Vaš genius loci – ne znam što je to zapravo. Ako se radi jednostavno o onoj malog glazbi koju mi se čini da čujem ponekad, kad odloživši lopatu sjednem pod hrast i zatvorim oči, znajte da ona nestaje čim pokušam – stari refleks studenta, kojega se u svojim godinama još nisam uspio posve riješiti – razumjeti što mi govori. Ta je glazba tek vjetar, znate i sami. To je pjev ptica i brujenje daleko prometa, to je kiša koja pada na lišće stabala i pauze tišine u vrućim ljetnim popodnevima. To su tek sile koje su na djelu u prirodi i koje se sabiru u vrtu. Ona je posvuda, ta glazba, i nikad ne prestaje, premda je čujemo samo ponekad, to jest u onih nekoliko trenutaka milosti što nam ih život dodjeljuje.

I onda, kad se to dogodi, ja samo slušam. Jer nemamo baš vremena za gubljenje, zar ne?

Treći je, i zasad posljednji, sam je Marco Martella koji možda ipak najbolje piše kad piše vlastitim glasom.

Protekle su godine otkad sam je zaželio upoznati, otkad sam posjetio njezin vrt u Casteldacciji, malenom selu nedaleko od Palerma, tijekom jednog studijskog putovanja sicilijanskim vrtovima. Poslije ne znam koliko napuštenih baroknih vila koje su odisale poviješću, napuštenošću i melankolijom, vrt Annamarije Tosini – što nam ga je naš mladi vodič iz Palerma, student krajobrazne arhitekture, predstavio kao kuriozitet, pravu bizarnost („Još jedna na našem ekstravagantnom otoku“) – nije nas mogao ne iznenaditi. Unutar malenog ograđenog prostora posvuda je bujao život. Na jedva nekih stotinjak kvadratnih metara zbilo se nevjerojatnu količinu biljaka: mase cvijeća, bujnog ili lakog, stabla koja se međusobno bore za svjetlost, jasmini, bugenvilije, otrovne dature i plumbago nebeske boje, i sve to u ludoj raskoši mirisa i sjene, zvonaca i lutkica objašenih na grane. Bio je to labirint – što mi je potvrdila i informacija koju nam je naš vodič dao nonšalantno, kao da nije osobito važna: Jorge Luis Borges osobno proveo je ovdje nekoliko dana, nedugo prije smrti. Vlasnica nije bila kod kuće toga dana, no našoj je grupi ostavila otvorena vrata i tri vrča limunade na stolu u sjeni. (…)

Starački dom bio je deprimantan koliko se moglo očekivati. Kao da se nesvjesno držim nekog scenarija sa savršenim timingom, u trenutku u kojem smo se zaustavili pred njezinom sobom upitao sam je: „Kako uspijevate, gospođo Tosini, Vi koji toliko volite vrtove, živjeti na tom mjestu na kojemu ne raste ni vlat trave? Kako možete bez vrtlarenja?“

Pogledala me kao da se raznježila nad naivnošću mojeg pitanja i otvorila vrata svoje sobe. „Tko Vam kaže da nemam vrt?“

Soba je bila reprodukcija vrta u Casteldacciji, jednako uzbudljiva, još i više zadivljujuća. Na trenutak sam pomislio na one grotte što su ih ekstravagantni renesansni prinčevi naručivali za svoje vrtove kako bi iznenadili posjetitelje, grotte ispunjene kipovima neobičnih božanstava, čudovišta, školjkama i o stijene obješenim komadićima keramike koji blistaju u polumraku. Naravno, soba u staračkom domu nije bila mračna, zahvaljujući danjem svjetlu koje je dopiralo kroz velike prozore i besprijekornoj bjelini stropa, no i ovdje je sve blistalo.

Annamaria Tosini promatrala me usrdnim pogledom, vrebajući poput djeteta svaki izraz mog lica, očito sva sretna. Pokazivali mi je grafite, lepeze obješene na zidove, listove na kojima je ispisala ulomke pjesama, maske i naročito svoje skulpture. Njih je bilo posvuda, učvršćenih za zidove, na podu, na stolovima, stolcima i ormarima, načinjenih od običnih materijala: papirnate ambalaže i svilenog papira, vrpci, komadića rupčića, ptičjih pera, suhog lišća, parenih vrpci, komadića plastike ili tkanine – „sve što mi dođe pod ruku“, ponosno je rekla Annamaria Tosini. Kao i u njezinom vrtu, imao sam dojam da je i mimo svoje volje okupila u sobi cijeli svoj otok…

Priznajem da mi se sviđa vrtlarska igra Marca Martelle, još više njegova tema. Vjerojatno ću prevesti neku od tih knjiga u cijelosti.