ZELENE ŽENE MARIE N’DIAYE
Na stražnjoj strani korica piše:
Moja majka je žena u zelenom, nedodirljiva, varljiva, beskrajno promjenjiva, vrlo hladna i takva da zna vlastitom voljom postati vrlo lijepa, no zna i ne žudjeti za time. Moja majka, Rocco i Bella, gdje su sad? Neću im pisati, neće ni oni, sve dok mi jednog dana, možda, ne stigne pismo s nepoznatog mjesta, popraćeno fotografijama neznanaca koji će mi u različitoj mjeri biti rodbina – pismo čiju ću autentičnost osporavati, čak i ako je potpisano s mama, a zatim ga gurnuti nekamo odakle neće biti izvađeno.
Knjiga se zove „Autoportret u zelenom“ i nipošto nije klasična autobiografska proza. Pa ipak, autorica stanuje, ili je stanovala, pokraj rijeke koja samo što se nije izlila u uvodnim i završnim rečenicama. U međuvremenu, pojavljuju se žene u zelenom. Privlačnost tog teksta, osim u ljepoti pisanja, svakako je u zagonetnosti njegovog centralnog motiva. Jer, tko su te žene u zelenom, nesigurne pojavnosti, promjenjivih identiteta? Žene koje se pojavljuju i ostaju nedovršene u nekom prostoru koji unatoč konkretnosti kuća i ulica ostaje više snovit nego stvaran? Moj odgovor, u koji nisam nimalo sigurna, glasio bi: one su njezine junakinje. One koje se izdvajaju iz same autorice, one koje autorica izdvaja iz svijeta oko sebe, mogle bi postati likovi, možda i postaju negdje drugdje, u drugim knjigama, a mogu i tek bljesnuti i ugasiti se u toj varavoj svakodnevici. Žena koja stoji (ili ne stoji) uz stablo banane uz cestu, prijateljica koja se pretvara u maćehu pripovjedačice, neka poznanica koja se pokušava vratiti staroj ljubavi, pa i sama majka pripovjedačice – sve su one fragmenti priča koje bi se mogle ispričati, ali možda i ne bi. I možda je upravo ta igra mogućnosti i nemogućnosti razlog treptaja, „stezanja srca“ pri svakom susretu s nekom ženom u zelenom. I možda je rastuća rijeka, sa svom svojom simbolikom, ta koja ih donosi i odnosi…
Kako sam je svakog dana viđala ispred njene kuće, dugo nisam mogla razdvojiti tu zelenu prisutnost od njene okoline.
Prolazila sam pokraj njene kuće, za volanom svog automobila, vozeći djecu u školu, zatim ponovno, sad sama, vraćajući se iz škole, i onda još dvaput, navečer, odlazeći po djecu i vraćajući ih kući, i nehotice pogledavala prema pragu i pustom vrtu te stare seoske zgrade, i svaki put bi mi pogled pao na neki neizvjestan lik koji bi se odmah zatim u mom sjećanju pomiješao s jedinim stablom u tom ograđenom prostoru, visokim i širokim stablom banane.
Prolazila sam dakle pokraj njezine kuće četiri puta dnevno. I gledala sam je i nisam je vidjela, i ipak me neko nejasno nezadovoljstvo tjeralo da okrenem glavu na tu stranu, no nikad ne bih zamijetila ništa osim lijepog, neobičnog stabla banane. Kočila sam ispred te kuće. Vozila sam gotovo kao u usporenom filmu i moje oči ni jedan jedini put nisu propustile spaziti nepomičnu siluetu žene u zelenom, na oprezu, pokraj stabla banane mnogo impozantnijeg od nje same, i to znam bez ikakve moguće sumnje. Jer četiri puta dnevno srce mi se stezalo zbog nečega bezimenog, ali ne nužno lošeg, čim bih prošla pokraj farme sa samotnim stablom banane u ograđenom dvorištu, a iza toga je na putu do škole u svakojakim vrtovima bilo još mnogih stabala banana prema kojima se moj pogled odnosio s najvećom ravnodušnošću…
Još jedna knjiga koju bi trebalo prevesti.