ZEMLJA DOBRE VODE

iz očiju prosuti na papir taj grad, njegove uske grbave pločnike, stabalca naranača koja se guraju u tijesnim ulicama, jedva vidljiva od isturenih pročelja s balkonima, ples napuštenih kuća i malih živih dućana

glazba iz prodavaonice starih gramofonskih ploča – samo pribor za vodoinstalatere, samo nakit koji vlasnica trgovine koncentrirano niže pokraj blagajne –

bezbrojne neravnine za koje zapinju ljudi koji se ogledavaju za urušenim krovovima i političkim grafitima – ovo je zemlja u kojoj se izlaz kaže exodos, koja citira samu sebe i sav naš svijet već toliko dugo i tako neprecizno, dodajući i oduzimajući –

ali ne, to je samo malen kvartovski dućan, pun običnih naguranih stvari, to je stan u zgradi u kojoj neki pazikuća pušta grijanje između šest i deset prema vlastitoj procjeni o potrebama – to je južnjački grad u kojem je hladno, kratkotrajne pahulje miješaju se s jutrom –

…

premjeriti grad koracima –

onda se popneš na neko brdo i vidiš koliko je malena tvoja mjera i kako se brzo koče leđa i kako te brzo hladi vjetar i možeš se samo sakriti u kafeteriju muzeja, promotrivši ostatke drevnih boja i rekonstrukcije obojanosti, izloživši se glasu koji bezvoljno opominje da se ne smije fotografirati te pigmente koji su sudjelovali u stvaranju svijeta svetoga brda, zamisli samo sve to šarenilo!

ipak još uvijek ne vidiš ljude oko njihovog hrama – vidiš sadašnjost, restauratore, turiste, taj beskrajan bijeli grad i more u daljini

gledaš kao što gledaju drugi, uronivši u unakrsnu paljbu mobitela, što ćemo sa svime time, pitaš dok glasovi ponavljaju površnosti –

jer ti ljudi su stalno ratovali, postoji li nešto drugo, neka zajednica ne-ratnika na koju bismo se mogli ugledati, okrenuti leđa Zeusu i družini?

u vrlo bistrom svjetlu danas

…

među starim kamenjem neke biljke cvjetaju žuto, uporan maleni život –

putovanje do izvora, a zapravo u sadašnjost, u taj grad koji mjestimično izgleda kao da ga je pogodio potres, u kojem beskućnici spavaju po zakucima, ponekad okruženi ciklamama i svetim knjigama, u kojem se stabla zvjerski obrezuje a ona ipak rastu, te nejestive gorke naranče, između motocikala i neurednih betonskih kolonada, starih plakata i golemih kontejnera za smeće, gdje su sva brda sveta i sva svetost zaboravljena, taj toliko živ grad koji propada i buja oko svojih spomenika kao to žuto cvijeće

…

opraštanja, opraštanja, na granici života i smrti likovi omotani elegantnim draperijama pozdravljaju se stiskom ruke, dodiruju se, još na trenutak, premda je jedno u svijetu mrtvih, drugo u svijetu živih – sama stela nešto je treće, trenutak zauvijek-povezanosti –

i još ponešto je tu iz svijeta koji se napušta: pas, neka kutija, svitak koji svjedoči o profesiji osobe na odlasku – koja ponekad pruža, daruje pticu

ptica je posrednik između ovdje i tamo, pticu djetetu daruje majka – crvenog goluba?

…

toliko toga u očima: crveni golub koji poziva na rušenje sustava, djevojka s pticom koja se odjednom ukazuje na fasadi kao spas i iskupljenje

i ona koja skida masku među automobilima, i mala palma na trošnom zidu

jedino što ovdje ima smisla činiti jest slikati po zidovima?

što ovdje činim?

pokušavam se zgrijati, uglavnom uzalud, istodobno naopako uživajući u ovoj zimi koja turizam čini manje turističkim –

čak i ovdje lomeći se i rasipajući, razdvajajući se na onu koja se trudi iščitati kaotičan vizualni svijet derutnih atenskih zidova i onu koja ponavlja antičko gradivo pa se čudi nesravnjivosti starog svijeta s novim, dok uz njih dvije stoji treća, nijema, ona koja se već oprašta puštajući pticu iz ruke – to je ptica života, ptica duše, osim što se tako ne zove i možda je nešto drugo –

no potrebna bi bila četvrta, da opisuje stvarnost, svu stvarnost, ne samo ono što najglasnije viče: dva-tri stolca ispred kladionice i čovjeka s cigaretom koji se nervozno baca u jedan od njih – turobna lica, oskudni osmijesi, neka majka, vrlo blijeda, koja trči s djetetom jer dijete samo tako hoće hodati, šareni vlak koji tutnji ispod Akropole, muškarac koji razbija stare stolce kako bi ih se lakše bacilo, ljudi koji vješaju dugačku ceradu s imenom kineskog dućana u četvrti kineskih dućana koji niču u ruševinama – to su moderne betonske ruševine, čudovišta započeta pa napuštena, s kojih se odvajaju komadi, ali cerada s kineskim slovima nova je i jarko bijela –

beskrajan grad napuštenih tendi koje se raspadaju na vjetru, mjesto na kojem je, iz prošlosti i iz sadašnjosti, moguće zaključiti da dobra budućnost ne postoji –

ali postoji život, taj koji buja na ulicama, kao uvijek, u sva vremena, buja u stanovima koji se griju krajem dana pomoću peći na dizel gorivo (ovdje najčešći način grijanja)

stalno na površini – mogu vidjeti samo površinu, trebala bih dulje biti tu

…

ovaj kafić bio je stan, u lijepoj maloj ulici, i vjerojatno je bilo dobro živjeti u njemu, sjenovito za žarkog ljeta – no trokrilna vrata mogla su se širom otvoriti da propuste goste – sad je zagasita ružičasta prešla preko pola okvira i preko slike, i preko stolića i dviju stolica, zahvatila dio stropa, dio plehnate široke cijevi – ostalo je sivo, premreženo crnim kablovima svjetiljaka

gubiš se u sitnicama, reći će neki imaginarni majstor suvislog opisivanja, ali tako čekam da se uspostavi značenje, dok kroz uski visoki ekran vrata promiče muškarac s kolicima za plac, dok se dvoje opraštaju zagrljajem na osunčanoj uličici sa stablima tijesno ograđenim betonskim ogradicama obojanim crveno –

i sad bih zaista mogla reći: pišem iz daleke zemlje, da ta zemlja nije tako bliska, s koje god strane se gledalo –
pišem iz obilja: iza ugla, na zidu, plavi slon – iza ugla, netko zarobljen kavezom za ptice – na vratima stilizirano cvijeće –

čim uđeš, donose vodu – ovo je zemlja dobre vode i ekspresivnih ruševina

pišem iz smeđe i zelene cakline arheoloških nalaza, iz potrage za sovom mudrosti, pišem gladnih očiju, uvijek gladnih, i nijema se pitanja postavljaju i ne postavljaju svake večeri iznova

(Atena, ožujak 2022)