Mrtve prirode su o vremenu. Ono što u stvarnosti najbrže propada na slici traje kroz stoljeća. Riba, limun, grozd. Ili cvijeće. Probrano i besprijekorno svježe, blista uhvaćeno u bistrom trenutku, pa čak i gusjenica uhvaćena na stabljici, pa čak i kapljica rose. Stojiš pred njima i traješ na njihov...
Pripreme su prilično dugo potrajale – što zbog preobilja poslova i jezika, što zbog nedostatka radnih i boravišnih dozvola – no onda je napokon stigao dan za koji je učitelj zakazao veliki sastanak na obali oceana. Vjerovali su mu apsolutno, vjerovali do neba – nije uzalud desetljećima obilazio svoju...
što s početkom? – neka bude kimono, dan-tkanina bez rezova, nerubljenih rubova znaš da je premalo znaš da je potrošeno: to stablo napola suho, taj let pred bijelom fasadom skriven mrakom, taj glas koji zapitkuje: što imaš još? žeđ i pješčani sat, sasušen bodljikav ostatak jeseni za koji zapinjem...
Bio je to vrlo velik brod čija tri jarbola strše prema nebu premda ih više nema. Bilo je to vrlo veliko brodogradilište i graditeljeva je udovica morala dovršiti posao kad je graditelj umro. Bilo je to tijesno ronilačko zvono, i kuke kojima su vadili topove iz pijeska na dnu...