Počelo je tako što sam pisala dugačak roman. U trenucima kad bih zastala i morala razmisliti što dalje crtala sam neke uzorke – svaki put drugačije, ali uvijek u istom okviru: 6×6 kvadratića. I ne sjećam se točno kad sam shvatila da su ti uzorci zapravo predlošci za pločice...
Možeš se, na primjer, oglušiti na reklame i nagovore, izmicati svemu što se nameće, otići daleko u prostoru i vremenu, makar i uz pomoć posredničkih jezika. I zatim se vratiti u svoje imaginarno dvorište – svoj „imaginarni muzej“ tekstova – gdje je ono što je pročitano prije malog izleta...