PARK U DESET UJUTRO jutro s nepomičnim cvijećem u žardinijeri, visokom biljkom koja se vrlo lagano ljulja na vjetru – stillness znači zaustavljenost? – magičnost parka u kojemu se događaju samo najsitniji pomaci, samo jedna ptica skakuće travnjakom, samo jedan leptir – podigneš pogled i mušica oko cvijeća ipak...
Trebao je to biti malo dulji put za gušt, posjet obitelji i prijateljima. Ispalo je drugačije – kao što je zapisano u malenoj bilježnici koju sam kupila, oslikala i proglasila putničkom dva-tri dana prije polaska. Fotografija je nastala tek nekoliko dana poslije. Na njoj je zatvorena draguljarnica na aerodromu...
Moja prva knjiga o sebi kaže da sadrži 42 pripovijesti, iako se smatra knjigom pjesama. Zapravo, najlakše je reći da su u njoj slike, jarke krhotine nečega što je već ispričano ili je moglo biti ispričano, svaka uglačana kao poludragi kamen – nedovoljno? previše? – u „pierre de rêve“...
Imam veliki karton na kojemu sam pokušala popisati pjesme koje ne spadaju nikamo. Nastale su istodobno ili nakon moje zbirke „Iz ateljea“ i uglavnom nisu dobile nikakvo mjesto, ni papirnato ni elektroničko, na kojemu bi bile izložene tuđem pogledu. Možda i nisu pjesme, tek skice zapele u nekom limbu,...