Mrtve prirode su o vremenu. Ono što u stvarnosti najbrže propada na slici traje kroz stoljeća. Riba, limun, grozd. Ili cvijeće. Probrano i besprijekorno svježe, blista uhvaćeno u bistrom trenutku, pa čak i gusjenica uhvaćena na stabljici, pa čak i kapljica rose. Stojiš pred njima i traješ na njihov...
Pripreme su prilično dugo potrajale – što zbog preobilja poslova i jezika, što zbog nedostatka radnih i boravišnih dozvola – no onda je napokon stigao dan za koji je učitelj zakazao veliki sastanak na obali oceana. Vjerovali su mu apsolutno, vjerovali do neba – nije uzalud desetljećima obilazio svoju...
i bio tako jedan ribar – ribarica – koja je umjesto prave bacala udicu od sjene – i uspijevala uhvatiti samo svoj odraz onda se maleni sporedni ribarski bog spustio k njoj – k njemu – i upitao gotovo posramljeno: što ćeš jesti ako ovako nastaviš? duboko udahnuvši, ribarsko...
što je plavoj dostavljačkoj kutiji, roj mušica koje će zasjeniti sunce? kakvo sjeme u malim ladicama, što u staklenkama u kojima naizgled stanuju biljke? sve je spremno, samo pola stupnja više i poteći će odasvud paralizirajuća promjena: evo, djevojka se ubola na preslicu, slijedi stogodišnji san? iz svih spremnika...