(prolog) rođena sa sjenom preko lica, ona uvijek odlazi do vode tražeći svoj lik ne vidi ga ne vidi se – tek u glatkom trbuhu lire, u očima zvijeri načas pitomih od zvuka ogleda se kratko tek toliko da plane pjevačeva jarka žudnja za tim licem koje jest i...
(a tko će mene voljeti za to vrijeme?) rekla je svojoj zaštitnici, onoj koja stoluje na dnu: načini nekoga tko će me voljeti i nek’ ne bude čovjek, tek u čovječjem obličju neka bude životinja, velika i slobodna: prostran zagrljaj, bezuvjetna odanost da ga svake noći nađem na ležaju,...
(helena lijepa i rat) eno je, sjedi u egipatskom vrtu – prsti i papirus iste su boje čita o jabuci, ratu koji traje nemam ništa s tim, kaže u prazno od praznog se napinju u leđima niti kao da bi mogle popucati pa radije ne nastavlja – na svim...
1. list je na jezeru položi na njega svoj oblik iz trenutka prije rođenja još unutarnji i čist – stup od vode drži te na listu uzdiže prema sunčevu kolobaru kroz zeleni odsjaj možeš podići pogled prema duginom punom krugu oko sunca… zatim počinje spuštanje neosjetno spuštanje kojemu pripada...