Na stražnjoj strani korica piše: Moja majka je žena u zelenom, nedodirljiva, varljiva, beskrajno promjenjiva, vrlo hladna i takva da zna vlastitom voljom postati vrlo lijepa, no zna i ne žudjeti za time. Moja majka, Rocco i Bella, gdje su sad? Neću im pisati, neće ni oni, sve dok...
idemo idemo! biraj prema bojama – odavde tamo je plavo, od tamo ovdje je – narančasto? na ulazu prijelazu plaćaš ulaznicu, koju boju iz spektra? … ah sjever, ah jug! deset mravljih, dva žablja, sedam mišjih, koliko kolodvora – za nama konvoj: stabla koja su rasla oko kuće, jaglaci...
Kad je podigla roletu, na nebu su se raspadale boje i odmah je znala da sa zrakom nešto nije u redu – još manje u redu nego svakog drugog dana. Uključila je mjerač: zid je narastao za rekordnih 56 mm preko noći. Kasniš, kasniš, šištala je voda, voda tuša,...
Bila je to jasna zamisao; pojavila se odjednom, posve dovršena. Bio je to junački pothvat: sve u jednom komadu, ali od dvije vrste gline. Jer taj kontrast svijetlog i tamnog nije mogao biti posljedica tek neke površinske obrade, boje i glazure – suprotnost proizlazi iz dubine materijala. Dnevna strana:...